Poglavlje o obaveznim namazima

[1] Bilježi Buharija, br. 1395., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 19.

[2] Bilježi Buharija, br. 528., i Muslim, br. 667., i ovo je njegova verzija.

[3] Bilježi Buharija, br. 8., i Muslim, br. 16., i ovo je njegova verzija.

[4] Bilježi Buharija, br. 1395., i ovo je njegova verzija i Muslim, br. 19.

[5] Hadis je ispravan, a bilježi ga Nesai, br. 564., i Ibn Madže, br. 1425.

[6] Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza.“ Bilježi Muslim. I kaže: „Ugovor između nas i njih (nevjernika) je namaz, pa ko ga ostavi učinio je kufr.“ Bilježe ga Ahmed, et-Tirmizi i en-Nesa’i, a vjerodostojnim ga ocjenjuju en-Nevevi, ez-Zehebi i et-Tirmizi. Učenjak tabi’ina Abdullah ibn Šekik je rekao: „Ashabi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nisu smatrali ostavljanje nekog djela kufrom osim namaza.“ Bilježe ga et-Tirmizi i Ibn Nasr el-Mervezi u djelu Ta’zimu kadris-salah, a en-Nevevi kaže: „Bilježi ga et-Tirmizi u knjizi o imanu i njegov sened je sahih.“ (el-Hulasa, br. 660.) Ishak ibn Rahevejh je rekao: „Ljudi neprestano od vremena ashaba govore: ’Ostavljač namaza je kafir.’“ Vidjeti: Ta’zimu kadris-salah, br. 990. (op. rev.)

[7] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako klanja jedan ili dva obavezna namaza onda nije nevjernik, jer se za takvog ne kaže da je ostavio (potpuno) namaz, i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Između čovjeka i kufra i širka je ostavljanje namaza (uopšte).’, a nije rekao: ’ostavljanje jednog namaza.’“ Vidjeti: Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/14. (op. rev.)

[8] Bilježi Muslim, br. 82.

[9] Bilježi Buharija, br. 3017.

[10] Bilježi Buharija, br. 176., i Muslim, br. 649., u Knjizi o mesdžidima, i ovo je njegova verzija.

[11] Bilježi Muslim, br. 666.

[12] Hadis je dobar, a bilježi ga Ebu Davud, br. 558.

[13] Bilježi Muslim, br. 2565.

[14] Bilježi Buharija, br. 555., i Muslim, br. 632., i ovo je njegova verzija.

[15] Nafi’ prenosi da je Abdullah ibn Omer rekao: „Kada su muslimani stigli u Medinu, okupljali bi se i računali vrijeme namaza te shodno tome dolazili da ga obave, i nije imao poziv na namaz. Jednog dana su pričali o tome, pa su neki rekli: ’Koristite zvono kao kršćani.’, drugi su rekli: ’Ne, već koristite rog kao jevreji.’, pa je Omer rekao: ’Zašto ne pošaljete čovjeka da poziva na namaz?’ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: ’O Bilale, pozovi na namaz.’“ Sahihul-Buhari, 579. (op. rev.)

[16] Allahov Poslanik, s.a.w.s,. je rekao: „Kada nastupi namaz, neka vam ezani jedan od vas.“ Sahihul-Buhari, br. 631. (op. rev.)

[17] Dakle obaveza je kada imaju dvojica i više, a pohvalno kada je čovjek sam. Autor kaže u djelu Meusu'atul-fikhil-islamijj: „Ezan i ikamet su sunnet čovjeku koji je sam (koji nema džemat). Prenosi se od Malika ibnul-Huvejrisa da je rekao: ’Došla su dvojica ljudi Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji žele krenuti na put, pa im je rekao: ’Kada izađete (na put) učite ezan, a zatim neka vam imami onaj ko je stariji.’ Muttefekun ’alejh. I prenosi se od Ukbea ibn Amira, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ’Vaš Gospodar se divi pastiru na vrhu brda kada uči ezan za namaz i klanja. Tada Allah kaže (melekima): ’Pogledajte Mog roba, uči ezan za namaz i uspostavlja namaz, bojeći se Mene. Oprostio sam Mom robu i uveo sam ga u Džennet.’ Bilježe ga Ebu Davud i en-Nesai (sa sahih senedom).“ Vidjeti: Meusu’atul-fikhil-islamijj, 2/388. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „(Od uslova obaveznosti ezana je) da budu džemat, za razliku od jednog čovjeka, tako da je ezan za jednog čovjeka sunnet, zato što se prenosi predaja da Allah oprašta pastiru koji uči ezan za namaz i daje mu nagradu za to, što ukazuje da je pohvalno jednom čovjeku da uči ezan, i da nije obavezno.“ Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/19. (op. rev.)

[18] Upitan je Enes, radijallahu ‘anhu: „Da li su ženama obavezni ezan i ikamet?“, pa je rekao: „Ne, a ako urade, pa to je zikr.“ Bilježi Ibn Ebi Šejbe sa vjerodostojnim senedom, br. 2335. (op. rev.)

[19] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je rekao: „Ezan i ikamet su vadžib onima koji su u svom mjestu i koji su na putu, a dokaz je to što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao Maliku ibnul-Huvejrisu i njegovim drugovima: ’Kada nastupi namaz neka vam ezani jedan od vas.’, a oni su došli Poslaniku kao delegacija, i (nakon toga) otputovali su svojim porodicama, pa im je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio da ezani jedan od njih. Zatim, dokaz je i to što Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije ostavljao ezan i ikamet ni kada je u mjestu svog boravka ni kada je putnik, već je ezanio na svojim putovanjima i naređivao Bilalu, radijallahu ‘anhu, da ezani. Zato je ispravno mišljenje da je ezan obavezan i onima koji su u svom mjestu i onima koji su na putu.“ Vidjeti: Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/19. (op. rev.)

[20] Terdži' je, kako kaže imam Nevevi u svome komentaru na Muslimov Sahih (4/81.), učenje kelimei šehadeta u ezanu po dva puta u sebi, a dva puta na glas, kako bi ljudi čuli. (op. prev.)

[21] Osim što se na ikamet doda po dva puta: kad kameti-s-salatu, nakon hajja ale-l-felah. (op. prev.)

[22] Učio je onako kako je to danas poznato. (op. prev.)

[23] Bilježi Buharija, br. 609.

[24] Bilježi Muslim, br. 387. Tumačeći ovaj hadis, imam Sujuti u svome komentaru na Muslimov Sahih (Ed-dibadž ala Sahihi Muslim b. El-Hadždžadž, 2/122) navodi nekoliko stavova, a nekih od njih su: 1. Mu’ezzini će se najviše nadati Allahovoj milosti. 2. Kada ljudima znoj na Sudnjem danu bude stigao do vrata, njima će se vratovi produžiti kako se ne bi utopili u njemu. 3. Oni će biti prvaci i uglednici na Sudnjem danu, jer je običaj kod arapa bio da svoje prvake opisuju kao ljude sa dugim vratovima. (Op. pr.)

[25] Bilježi Buharija, br. 608., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 389.

[26] Prenosi se od Alije, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Mu’ezzin ima veće pravo da odredi kada će proučiti ezan, a imam ima veće pravo odredi kada će se proučiti ikamet.“ Bilježi el-Bejheki u djelu es-Sunenul-kubra, sa jakim senedom kao riječi Alije, radijallahu ‘anhu (op. rev.)

[27] Prenosi se od Džabira ibn Semure, radijallahu ‘anhu, da Bilal ne bi učio ikamet dok Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ne bi došao, pa kada bi ga vidio, počeo bi sa ikametom. Predaju bilježe Muslim, et-Tirmizi i Ebu Davud. (op. rev.)

[28] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Kada čujete mu’ezzina, recite isto što i on.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[29] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin o učenju ezana po redoslijedu kaže: „Riječi: ’nije ispravan osim po redoslijedu’, znače da ezan nije ispravan osim po redoslijedu, a redoslijed je da počne sa tekbirom, zatim šehadetom, zatim hajje ales-salah i hajje ’alel-felah, zatim tekbir i zatim la ilahe illallah. Ako bi to obrnuo ne bi bio ispravan ezan. Dokaz je to što je ezan ibadet koji je došao u ovakvom obliku, i obaveza je da se izvede onakav kakav je došao u Sunnetu, zbog riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ’Ko radi neko djelo koje nije od naše vjere, odbija mu se.’ (Bilježi Muslim).“ Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/30. Također napominje: „…’kvari ih duga pauza, ili kratka koja je haram’, kratka koja je haram zato što je haram suprotan ibadetu. Primjer toga je da mu’ezzin uči, a pored njega ima grupa ljudi koji razgovaraju, i on se u toku ezana okrene ka njima i kaže: ’Taj i taj je takav i takav.’, ogovarajući ga. Ogovaranje je veliki grijeh, pa kažemo: ’Moraš da ponoviš ezan, jer je pokvaren.’, i ovo se možda puno dešava na putovanjima (izletima) kod nekih ljudi.“ Eš-Šerhul-mumti’ 'ala zadil-mustakni', 2/35. (op. rev.)

[30] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako bi razdvojio između dijelova ezana duže vrijeme, ezan bi bio pokvaren, i zato mora da bude zaredom, jer je to jedan ibadet i nije ispravno da se razdvaja između njegovih dijelova. Ako se to desi s opravdanjem, poput onog ko kihne ili kašlje, i u tom slučaju nastavlja učiti, jer je napravio pauzu mimo svog izbora.“ Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/30. (op. rev.)

[31] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Razlog (propisa) je to što je ezan proglas nastupanja namaskog vremena, a proglas nastupanja nečega ne biva osim nakon što to nešto nastupi. Prema tome, ako bi ezanio prije vremena iz neznanja, kažemo mu da ponovi ezan kada nastupi namasko vrijeme.“ Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/35. (op. rev.)

[32] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako bi ezanio nevjernik, ezan bi bio pokvaren, jer je ezan ibadet, a za ispravnog ibadeta se uslovljava islam.“ Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/31. (op. rev.)

[33] ﷻ‬ Kuvajtskoj fikhskoj enciklopediji stoji: „Od obaveznih uslova koje mora ispunjavati mu’ezzin jeste da bude muško, tako da ezan žene (muškarcima) nije ispravan, jer njeno podizanje glasa može izazvati smutnju, i ovo je kod većine učenjaka, tako da se njen ezan ne važi i ako bi ezanila.“ El-Meusu’atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 2/367. Ibn Hubejre kaže: „(Četvorica imama) su složni da kada bi žena ezanila muškarcima, to se ne bi važilo.“ Ihtilaful-e’immetil-’ulema’, 94. (op. rev.)

[34] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Imam garantuje, a mu’ezzinu je povjeren emanet. Allahu, Ti uputi imame, i oprosti mu’ezzinima.“ Bilježe Ahmed u Musnedu, Ebu Davud et-Tirmizi, i drugi, i hadis je sahih. Vidjeti: Irva’ul-galil, 1/231., i es-Selsebil fi ma’rifetid-delil ’ale-z-zad, 1/97., izdanje 1406. h. g. (op. rev.)

[35] Zato što je ezan ibadet i uslov njegove ispravnosti je nijjet, dok onaj koji nema razum ne može zanijetiti, jer za nijjet je potrebno poznavanje onoga što se nijjeti, i znanje da se od njega traži taj ibadet. ﷻ‬ Kuvajtskoj fikhskoj enciklopediji stoji: „Uslovljava se da mu’ezzin bude razuman, i nije ispravan ezan kojeg prouči lud ili pijan, zbog toga što ne razlučuju stvari, i ako ga prouče – obavezno ga je ponoviti, jer je to nesvjestan govor, i oni u takvom stanju nisu oni od kojih se prima ibadet. Ovo je stav većine učenjaka.“ El-Meusu’atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 2/367. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže o ovom uslovu: „…zato što ’adalet (ispravnost i pravičnost) iziskuje posjedovanje razuma, dok je od ludog podignuto pero (za pisanje djela).“ Eš-Šerhul-mumti’ ’ala zadil-mustakni’, 2/31. (op. rev.)

[36] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Aspekt sa kojeg je ezan nepunoljetnog dječaka koji razlučuje stvari dovoljan jeste to što je ezan zikr, a za zikr se ne uslovljava punoljetstvo. Dječaku se pišu dobra djela, a ne i loša, pa kada zikri Allah mu piše nagradu i njegov zikr je isprava. Zato, kada ezani dječak koji razlučuje njegov ezan biva dovoljnim.

Neki učenjaci kažu: ’Ezan djeteta koje razaznaje stvari ali nije dostiglo šerijatsku punoljetnost (pubertet) nije dovoljan.’, jer se ne može uzdati u njegov govor (o nastupanju namaskog vremena), niti se na njega osloniti, jer možda ne zna kada Sunce prelazi zenit, ili kada sjenka biva duplo duža od stvari i tome slično.

Neki učenjaci su pojasnili detaljnije rekavši: ’Ako on bude ezanio, i bude mimo njega ezanio drugi (punoljetan) mu’ezzin (u drugoj džamiji) onda nema smetnje, a ako ne bude niko drugi ezanio onda se ne oslanja na njegov ezan, osim ako pored njega ima neko punoljetan, razuman ko poznaje zna da li je nastupilo vrijeme i koji bi ga upozorio. I ovo mišljenje je ispravno.“ Eš-Šerhul-mumti’ ’ala zadil-mustakni’, 2/33. (op. rev.)

[37] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao Abdullahu ibn Zejdu za ezan: „Izdiktiraj ga Bilalu, jer on ima jači glas od tebe.“ Bilježi Ebu Davud, sa hasen senedom. (op. rev.)

[38] Ebu Džuhajfe, radijallahu ‘anhu, kaže: „Vidio sam Bilala kako ezani, pa sam počeo pratiti njegova usta i vidio sam da se okreće lijevo i desno govoreći: hajje ales-salah, hajje ’alel-felah.“ Muttefekun ‘alejh. (op. rev.)

[39] Šejh el-Albani kaže: „Vjerodostojno je preneseno od Abdullaha ibn Zejda el-Ensarija, radijallahu ‘anhu, da je melek kojeg je vidio u snu kako uči ezan bio okrenut prema Kibli.“ Irva’ul-galil, 1/250., i Ibnul-Munzir kaže: „I složili su se islamski učenjaci da je sunnet okretanje prema Kibli prilikom učenja ezana.“ El-Idžma’, 38. (op. rev.)

[40] Zato što je ezan zikr, poštovan, i njegovo učenje pod abdestom je bliže njegovom poštovanju. Vidjeti: el-Meusu'atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 2/368. (op. rev.)

[41] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao Bilalu: „Ustani i uči ezan za namaz.“ Muttefekun ‘alejh. (op. rev.)

[42] Jedna ashabijka iz plemena Benu-Nedždžar kaže: „Moja kuća je bila jedna od najviših kuća oko džamije, i Bilal je na njoj učio ezan za sabah.“ Bilježi Ebu Davud, a šejh Albani ga ocjenjuje kao hasen. Vidjeti: Irva’ul-galil, 229.

[43] Hadis je ispravan, a bilježi ga Ebu Davud, br. 499., i Ibn Madže, br. 706.

[44] Autor u drugom djelu kaže: „Način terdži’a je da mu’ezzin najprije tihim glasom dva puta kaže la ilahe illallah, a zatim da isto to kaže povišenim glasom, i da isto tako uradi sa ešhedu enne muhammeden resulullah.“ Meusu’atul-fikhil-islamijj, 2/396. (op. rev.)

[45]Hadis je dobar, a bilježe ga Ebu Davud, br. 503., i ovo je njegova verzija, i Tirmizi, br. 192.

[46] Bilježi Muslim, br. 379.

[47] Hadis je dobar, a bilježi ga Ebu Davud, br. 510., i Nesai, br. 628., i ovo je njegova verzija.

[48] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ezan ima veliku vrijednost, i treba čovjek da bude mu'ezzin, osim ukoliko tu ima neko ko radi kao mu'ezzin, jer u tom slučaju nikome nije dozvoljeno da pređe preko njega i ezani osim ukoliko mu on to dozvoli, i tome slično. Znači, nemojte misliti da čovjek treba da pohita da ezani u džamiji prije mu’ezzina koji tu radi, jer je to nepravda prema njemu, i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Neka ne predvodi čovjek čovjeka u mjestu njegove ovlasti, osim uz njegovu dozvolu.’“ Vidjeti: Šerhu rijadis-salihin, 5/33. (op. rev.)

[49] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je imao dva mu’ezzina, Bilala ibn Rebbaha i Ibn Ummi Mektuma, što bilježe Buhari i Muslim. Vidjeti: Ibn Hadžer, Telhisul-habir, 1/208. (op. rev.)

[50] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Bilal uči ezan dok je noć, pa jedite i pijte dok ne prouči ezan Ibn Ummi Mektum.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[51] Zato što Džabir ibn Abdullah, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, spojio na Arefatu između podne i ikindije, i između akšama i jacije, učeći po jedan ezan i po dva ikameta. Bilježi Muslim. (op. rev.)

[52] Od es-Sa’iba ibn Jezida se prenosi da je rekao: „Prvi ezan na danu džume u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Ebu Bekra i Omera je bio kada imam sjedne na minber, pa kada je bio Osman (halifa) narod je bio mnogobrojniji te je povećao treći ezan.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[53] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi odložio podne namaz kada bi bila žestoka vrućina da malo zahladni, a kada bi bilo hladno, poranio bi sa namazom obavivši ga u njegovom prvom vremenu. Vidjeti: Sahihul-Buhari, br. 902., i et-Tenvir šerhul-džami’is-sagir, 8/332. (op. rev.)

[54] Ebu Berze el-Eslemi, radijallahu ‘anhu, je rekao, opisujući kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao namaze: „Volio je da odocni jaciju.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[55] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je rekao: „Ezan i ikamet su vadžib onima koji su u svom mjestu i koji su na putu, a dokaz je to što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao Maliku ibnul-Huvejrisu i njegovim drugovima: ’Kada nastupi namaz neka vam ezani jedan od vas.’, a oni su došli Poslaniku kao delegacija, i (nakon toga) otputovali su svojim porodicama, pa im je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio da ezani jedan od njih. Zatim, dokaz je i to što Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije ostavljao ezan i ikamet ni kada je u mjestu svog boravka ni kada je putnik, već je ezanio na svojim putovanjima i naređivao Bilalu, radijallahu ‘anhu, da ezani. Zato je ispravno mišljenje da je ezan obavezan i onima koji su u svom mjestu i onima koji su na putu.“ Vidjeti: Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/19. (op. rev.)

[56] Hadis je hasen sahih, a bilježi ga Ebu Davud, br. 503., i ovo je njegova verzija, i Tirmizi, br. 192.

[57] Bilježi Muslim, br. 379.

[58] Hadis je dobar, a bilježi ga Ebu Davud, br. 510., i Nesai, br. 628., i ovo je njegova verzija.

[59] Edžr i džu’l su vrste naknada za određeni posao s tim da nije dozvoljeno uzeti edžr za ibadete poput imameta i ezana, a dozvoljeno je uzeti džu’l. Razlika između edžra i džu’la je u tome što je edžr naknada koja proističe iz obostrano obavezujućeg ugovora za uslugu koja je: halal, poznata i ograničena određenim rokom i određenom cijenom, kao da neko iznajmi svoju kuću za rijala na godinu dana. Takad ugovor se naziva idžara. Džu’l je naknada koja proističe iz neobavezujuće jednostrane ponude određenog imetka onome ko uradi neki dozvoljeni posao, i to je kada neko kaže: „Ko mi vrati izgubljenu stvar, dajem mu sto rijala.“, ili: „Ko napravi ovaj zid, dajem mu pedeset rijala.“ Takav ugovor se naziva džu’ala. Džu’alom (tj. ova ponuda imetka) jedna strana sebe obavezuje, i ona je dozvoljen ugovor koji nije obavezujući za obje strane, i mogu ga prekinuti kada hoće. Ima još nekoliko razlika između ove dvije vrste naknada proisteklih iz dvije vrste ugovora, i za opširnije vidjeti: Muhammed ibn Ibrahim et-Tuvejdžiri, Meusu’atul-fikhil-islamijj, 3/527-544. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Razlika između ugovora džu'ale i idžare je u tome što idžara biva sa određenom konkretnom osobom, za razliku od džu'ale, koja je uopštena, pa čovjek kaže: 'Ko uradi to i to, njemu pripada to i to.' Zato je džu'ala dozvoljen (neobavezujuć) ugovor. Ako neko kaže: 'Kako dozvoljavate ovo, iako u njemu ima nepoznanica?', kažemo da ga dozvoljavamo zbog potrebe ljudi za njim, i ovaj ugovor nije u smislu obavezivanja jer radnik može ostaviti posao kad god želi, jer je džu'ala ugovor koji ne obavezuje. Ukoliko ovo ne bi postojalo, ljudi bi pretrpeli veliku štetu. Na primjer, nekom se izgubi deva i on ne može da iznajmi nekog da mu je nađe (tj. ne može s njim sklopiti ugovor idžare) jer ta osoba ne zna kada će naći tu devu, tako da ostaje samo džu'ale. Tako, kada čovjek kaže: ’Ko mi vrati devu dajem mu sto rijala.’, tu imamo naknadu koja je poznata, i posao koji nije poznat, jer on ne zna da li će je neko naći blizu, ili daleko, ili će se možda umoriti misleći da će je naći za dva dana, a ne nađe je osim nakon deset dana, ili je ne nađe nikako. Zato kažemo da se u džu’ali ne uslovljava znanje koji je posao potrebno poduzeti, i ovo je od ljepota šerijata.“ Eš-Šerhul-mumti’, 10/85. (op. rev.)

[60] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Kada neko od vas uđe u džamiju neka ne sjeda dok ne klanja dva rekata.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[61] Ebuš-Ša'sa', radijallahu ‘anhu, prenosi da je jedan čovjek izašao nakon proučenog ezana, pa je Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, rekao: „Ovaj je nepokoran Ebul-Kasimu (Muhammedu), sallallahu ‘alejhi ve sellem“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[62] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko čuje ezan u ovoj mojoj džamiji, a zatim izađe bez potrebe i ne vrati se, taj je munafik.“ Bilježi ga et-Taberani u el-Mu’džemul-eusat, i Ebu Davud kao mursel, i bilježi ga el-Bejheki u es-Sunenul-kubra, i ed-Darimi, i šejh el-Albani ga ocjenjuje kao vjerodostojan kada se podupre svim senedima kojima je prenesen (sahih li gajrihi). (op. rev.)

[63] Zato što Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije klanjao sunnete obaveznih namaza na putu, ali nije izostavljao sabahski sunneti ni kod kuće ni na putovanju. Vidjeti: Muhammed Nasiruddin el-Albani Silsiletul-ehadisi-s-sahiha, 6/315. (op. rev.)

[64] Hadis je hasen sahih, a bilježi ga Ebu Davud, br. 499.

[65] Hadis je hasen sahih, a bilježi ga Ebu Davud, br. 502., i Tirmizi, br. 192

[66] Hadis je dobar, a bilježi ga Ebu Davud, br. 510., i Nesai, br. 628.

[67] Bilježi Buharija, br. 666., i Muslim, br. 697.

[68] Bilježi Buharija, br. 901., i Muslim, br. 699.

[69] Bilježi Buharija, br. 630., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 674.

[70] Polovina noći se odredi tako što se izračuna vrijeme od akšama do zore i nađe se sredina između ta dva perioda. (op. prev.)

[71] Abdullah ibn ’Amr ibnul-’As, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Vrijeme jacije je do polovine noći.“ Bilježi Muslim. Vidjeti: Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/82. (op. rev.)

[72] Bilježi Muslim, br. 613.

[73] Bilježi Buharija, br. 536., i ovo je njegova verzija i Muslim, br. 616

[74] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Allah ne prima namaz nekog od vas ako nema abdest sve dok se ne abdesti.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[75] Ebu Se’id el-Hudri, radijallahu ‘anhu, prenosi: „Dok je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, predvodio namaz svojim ashabima, skinuo je svoje nanule i stavio s lijeve strane, pa su ashabi to vidjeli i bacili svoje nanule. Kada je Poslanik završio sa namazom rekao je: ’Zašto ste bacili svoje nanule?’ Rekoše: ’Vidjeli smo tebe da si bacio svoje nanule pa smo i mi bacili naše.’ On reče: ’Džibril mi je došao i obavijestio me da na njima ima nečisti, pa kada neko od vas dođe do džamije neka pogleda u svoje nanule pa ako na njima vidi nečisti neka je obriše, i neka klanja u njima.’“ Bilježe ga Ebu Davud i ed-Darimi sa vjerodostojnim senedom po ocjeni šejha el-Albanija. (op. rev.)

[76] Uzvišeni Allah kaže: O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite… (el-Ea'raf, 31.) (op. rev.)

[77] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Kada hoćeš obaviti namaz, upotpuni abdest, okreni se prema Kibli i donesi tekbir.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[78] Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Podigni donji dio odjeće do pola potkoljenica, pa ako nećeš, onda do članaka, i čuvaj se spuštanja izara (dio odjeće koji prekriva donji dio tijela) ispod članaka, jer doista je to oholost.“ Bilježe Ebu Davud, et-Tirmizi, ed-Dulabi i drugi sa senedom koji je sahih. Vidjeti: Silsiletul-ehadis-sahiha, 3/99. (op. rev.)

[79] Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, rekao: „Ko obuče odjeću isticanja (na ovome svijetu), Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.“ ﷻ‬ drugoj verziji stoji: „Potom će njime potpaliti vatru džehennemsku." Bilježe ga Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Citirani hadis u različitim verzijama dobrim su ocijenili: Imam Munziri, Iraki, Ibn Muflih, Busiri, Sehavi, Behuti, Adžluni, Albani. Imam Ševkani i Muhammed Han tvrde da su prenosioci ove predaje pouzdani. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 4/286. sa opaskama imama Irakija, El-Adabuš-šeraijje, 2/582., Misbahuz-zudžadže, 4/90, Nejlul-evtar, 2/111., El-Mekasidul-hasene, str. 668, Keššaful-kinā, 1/381., Kešful-hafa, 2/362., Er-Revdatun-nedijje, 1/234. i 3/460., Sahihut-tergib, 2/480. Ibn Kajjim kaže: „Sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, aludira da se čovjek treba odijevati kao što se odijevaju ljudi u njegovoj zemlji.“ Vidjeti: Haddus-sevb, str. 27., od šejha Bekra Ebu Zejda. Poznato šerijatsko pravilo glasi: „Običaj je pravosnažan.“ (ar. el-âdetu muhakkemetun). Vidjeti: El-Ešbahu ven-nezair, str. 93, od imama Ibn Nudžejma, Šerhul-kavaidil-fikhijje, str. 219, od šejha Ahmeda Zerke i El-Kavaidul-fikhijjetul-kubra, str. 325, od dr. Saliha Sedlana.

[80] Izar je komad tkanine koji se nosi oko bokova kao jedina tkanina, nešto slično donjem dijelu ihrama kojeg oblači hadžija. (op. prev.)

[81] Rida' komad tkanine koji se prebacuje preko ramena i kojim se prekriva gornji dio tijela, nešto slično gornjem dijelu ihramu. (op. prev.)

[82] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Doista ono što je ispod pupka do koljena je avret.“ Bilježe Ahmed, Ebu Davud, ed-Darekutni, el-Bejheki, sa senedom koji je hasen. Vidjeti: Irva’ul-galil, 1/303. (op. rev.)

[83] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Mahremi (žene) sa strane krvnog srodstva su njen otac (uzlazna linija), sin (silazna linija), brat, amidža, sin njenog brata, sin njene sestre i daidža. Ovih sedam vrsta nikada ne može stupiti u brak sa tom ženom.

Mahremi sa strane srodstva po mlijeku su isti kao mahremi po krvnom srodstvu, tako da su joj mahremi po mlijeku njen otac po mlijeku (uzlazna linija), njen sin po mlijeku (silazna linija), brat po mlijeku, amidža po mlijeku, daidža po mlijeku, potomci njenog brata po mlijeku i potomci njene sestre po mlijeku. To je sedam kategorija po mlijeku i sedam po krvnom srodstvu, što je ukupno četrnaest kategorija.

Mahremi po tazbinsku su četiri kategorije: njen svekar, mužev sin, muž njene majke i muž njene ćerke. To su, dakle, preci njenog muža: otac, djed, itd., zatim potomci njenog muža: njegovi sinovi i unuci itd., muž njene majke i muž njene ćerke. Međutim, od te četiri kategorije, tri postaju mahremi samim vjenčanim ugovorom (prije intimnog odnosa), a to su svekar, mužev sin i ćerkin muž, dok majčin muž postaje mahremom tek nakon što ima odnos sa njenom majkom.“ (op. rev.)

[84] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Žena je avret.“ Bilježi et-Tirmizi, et-Taberani u el-Mu’džemul-kebir, Ibn Adijj i Ibn Huzejme u Sahihu, i hadis je vjerodostojan sa svim senedima koji ga podupiru. Vidjeti: Irva’ul-galil, 1/303. (op. rev.)

[85] Zato što je niži nivo sadržan u višem, ali ne i obratno. Vidjeti: Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/202. (op. rev.)

[86] Kao u slučaju da imam izgubi abdest i čovjek iza njega preuzme njegovo mjesto i nastavi imamiti ljudima. Dokaz je to što je dozvoljena promjena nijjeta onoga klanja sam u nijjet da bude imam, kao što će doći u sljedećoj fusnoti, što je promjena nijjeta koji je na nižem nivou od nijjeta muktedije u nijjet imameta, pa je samim tim preče da bude dozvoljena promjena nijjeta muktedije u nijjet imameta. Vidjeti: Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/192-214. (op. rev.)

[87] Poput onog ko klanja neku nafilu ili farz, pa mu se priključe drugi tako da im on bude imam. Jedne prilike je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sa ashabima prolazio pored jednog čovjeka koji klanja sam, pa je rekao: „Da li ima neko da dobrovoljno klanja sa njim?“ Bilježe Ebu Davud i et-Tirmizi, i vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Huzejme. Također, jedne prilike je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz, pa mu se priključio Ibn Abbas te su klanjali zajedno, tako da mu je Poslanik bio imam. To bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima. Vidjeti: Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/208. (op. rev.)

[88] Ovo je stav Šafije i jedan rivajet od imama Ahmeda, a razlog je to što je čovjeku dozvoljeno da promijeni nijjet iz toga da klanja sam u nijjet imameta, koji je na višem nivou, pa je preče da bude dozvoljeno promjena nijjeta sa višeg na niži nivo. Nekada čovjek prestane biti muktedija i bez svoje volje, poput muktedije koji zakasni na namaz jedan ili više rekata, koji prestaje biti muktedija nakon što njegov imam preda selam. Vidjeti: Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/209. (op. rev.)

[89] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Klanjajte u torovima koza i ovaca, a nemojte klanjati u torovima deva.“ Bilježe ga Ahmed i et-Tirmizi koji ga ocjenjuje kao sahih. ﷻ‬ drugom hadisu kod Tirmizije stoji: „Ako nađete samo tor koza i ovaca i tor deva, klanjajte u toru koza i ovaca, a nemojte klanjati u torovima deva.“, i et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen sahih. (op. rev.)

[90] Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Cijela zemlja je mjesto za klanjanje osim hamama i mezarja.“ Bilježe ga et-Tirmizi, Ebu Davud i Ahmed, a sahihom ga ocjenjuju Ibn Huzejme i ez-Zehebi. (op. rev.)

[91] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jednoj siromašnoj ženi klanjao dženazu namaz na groblju. Muttefekun ‘alejh. (op. rev.)

[92] Poput onih koje presretnu razbojnici i oduzmu im sve što imaju zajedno sa odjećom. Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 2/82., Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/114. (op. rev.)

[93] Zato što je tako avret više zastrt nego da klanjaju stojeći i da imam bude ispred njih, i ovo je stav hanbelijskog i hanefijskog mezheba. Njihovo obrazloženje je to da ovdje dolazi do suprotstavljanja između stajanja u namazu i pokrivanja avreta, i oni daju prednost pokrivanju avreta jer ono nikad ne prestaje biti obavezno pored mogućnosti, ni u obaveznim ni u dobrovoljnim namazima, dok je stajanje obavezno u obaveznim namazima, a pohvalno u dobrovoljnim, pa se daje prednost onome što je uvijek obavezno. Vidjeti: Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/114-115. (op. rev.)

[94] Kaže Ebu-n-Nedža Musa el-Hadždžavi: „Oba pola će klanjati zasebno (odvojeno), pa ako ne može, onda će klanjati muškarci (okrenuti prema Kibli), a žene će biti iza njih okrenute leđima (prema Kibli), a zatim obratno.“, tj. zatim će zamijeniti mjesta tako da se muškarci trude da ne vide žene i da žene ne vide ljude, te će žene klanjati ka Kibli, a muškarci će im biti okrenuti leđima iza njih, dajući sve od sebe da jedni drugima ne vide avrete. Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 2/83., Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/116. (op. rev.)

[95] Bilježi Buharija, br. 908., i Muslim, br. 602., i ovo je njegova verzija.

[96] Bilježi Muslim, br. 713.

[97] Hadis je ispravan, a bilježi ga Ebu Davud, br. 466.

[98] Bilježi Muslim, br. 713.

[99] Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Da ljudi znaju vrijednost učenja ezana i vrijednost prvog saffa, a zatim ne budu našli drugog puta do toga osim izvlačenjem (bacanjem strelica), tako bi uradili.“ Bilježi et-Tirmizi, br. 225., i Ibn Madže, br. 998., sa senedom koji je sahih. (op. rev.)

[100] Od Džabira, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ustao da klanja, pa sam došao i stao s njegove lijeve strane, a on me je uzeo za ruku i prebacio me na njegovu desnu stranu. Zatim je došao Džabir ibn Sahr i stao s njegove lijeve strane, pa nas je uzeo za ruke i gurnuo nas da budemo iza njega.“ Bilježe Muslim i Ebu Davud. I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem „Doista Allah i meleki donose salavate na desne strane saffova.“ Bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, a Ibn Hadžer el-Askalani ga ocjenjuje kao hasen. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/213., et-Tab’atus-Selefijje. (op. rev.)

[101] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko bude jeo bijeli ili crni luk, ili prasu (praziluk), neka se ne približava našim džamijama, jer meleke uznemirava ono što uznemirava ljude.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[102] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem je rekao: „Doista klanjač razgovara sa svojim Gospodarom, pa nemojte jedni drugima glasno učiti Kur’an.“ Hadis bilježi Malik u Muvetta’u, 1/101., i Ahmed u Musnedu, 4/344. Kaže šejh el-Albani: „Sened mu je sahih.“, s obzirom na sve senede i druge hadise koji ga podupiru. Kaže Ibn AbdulBerr: „Ako je muslimanu zabranjeno da uznemirava drugog muslimana činjenjem dobrog djela i učenjem Kur’ana, još preče je da mu bude zabranjeno da ga uzemirava nečim drugim.“ Sličan hadis koji podupire ovaj bilježi Abdurrezzak od Ebu Se’ida el-Hudrija da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio u svom šatoru u i’tikafu, pa je čuo ashabe kako glasno uče Kur’an, te je otkrio zastor i rekao: „Doista svako od vas razgovara sa svojim Gospodarom, pa nemojte uznemiravati jedni druge i nemojte podizati glasove jedni drugima učeći Ku’ran.“ Vjerodostojnim ga je ocijenio en-Nevevi, a oba hadisa je vjerodostojnim ocijenio Ibn Abdulberr. Vidjeti: Muhammed Nasiruddin el-Albani, Sifetu salatin-nebijj, 371-372. (op. rev.)

[103] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Kada neko od vas uđe u džamiju neka ne sjeda dok ne klanja dva rekata.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[104] Autor je u svojoj knjizi Meusu’atul-fikhil-islamijji naveo dva dokaza za ovo: 1. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao A’iši da mu doda nešto iz džamije pa je rekla: „Ja sam u hajzu.“, na šta je on rekao: „Nije ti hajz u ruci.“ Bilježi Muslim. 2. Od Ummu ‘Atijje, radijallahu ‘anha, se prenosi da se rekla: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam je naredio na bajram namaz izvedemo djevojčice i žene koje su u hajzu, s tim da one koje su u hajzu neće obavljati namaz, ali će prisustvovati hajru i slavlju muslimana.“ Muttefekun ’alejh.

S tim da u jednoj od verzija ovog hadisa kod Buharije stoji: „neka se one koje su u hajzu klone musalle (mjesta klanjanja).“ ﷻ‬ Kuvajtskoj fikhskoj enciklopediji stoji: „Učenjaci (četiri mezheba) su složni da nije dozvoljeno ženi u hajzu da boravi u džamiji.“ El-Meusu’atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 18/322. (op. rev.)

[105] Autor je u svojoj knjizi Meusu’atul-fikhil-islamijji je zauzeo stav da je džunubu dozvoljen boravak u džamiji, navodeći kao dokaz hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, koji kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je poslao izvidnicu prema Nedždu, pa su došli sa čovjekom iz plemena Benu Hanife, po imenu Sumame ibn Esal, pa ga je vezao za jedan od stubova džamije.“, što je bilo kada je Sumame bio nevjernik. Hadis je muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[106] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je poslao pismo stanovnicima Jemena u kojem stoji: „Neka ne dodiruje Kur’an osim ko je čist.“ Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim kada se sakupe svi senedi kojima je prenešen. (Irva’ul-galil, 1/158.) Alija, radijallahu ‘anhu, kaže za Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da ih je podučavao Kur’anu, i da ga nije sprečavalo od Kur’ana ništa osim dženabeta. Bilježi ga Ahmed (1/84., 1/107., 1/124.,), Ebu Davud, br. 229., en-Nesa’i, br. 265., et-Tirmizi, br. 146., i kao sahih su ga ocijenili et-Tirmizi, Ibnus-Seken, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, el-Hakim, Abdulhakk el-Išbili i el-Begavi u Šerhus-sunneh, a kao hasen ga je ocijenio Šu’be ibnul-Hadždžadž. Ibn Hadžer kaže: „Neki su učenjaci ocijenili slabim neke ravije ovog hadisa, ali je istina da je on hasen, i da se njime može dokazivati.“ Vidjeti: Fethul-Bari, komentar hadisa br. 305., i el-Hulasa, br. 524., i et-Telhisul-habir, br. 184.

Kaže šejh Bin Baz: „Ahmed prenosi sa dobrim senedom od Alije, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izašao iz toaleta i proučio nešto od Kur’ana, a zatim rekao: ’Ovo je sa onog ko nije džunub, a što se tiče džunuba, nije dozvoljeno ni jedan ajet.’“ Vidjeti: el-Musned, 1/110., i Medžmu’u fetava Ibni Baz, 4/384. (op. rev.)

Kaže eš-Šeukani: „Postignut je idžma’ – konsezus oko toga da nije dozvoljeno za onog ko je džunub da dodiruje mushaf, a u tome se suprotstavio Davud (ez-Zahiri).“ Nejlul-eutar, 1/260. Autor je odabrao stav da je dozvoljeno smatrajući slabim predaje koje govore u prilog zabrani, i vraćajući se na osnovu da je musliman čist, a nevjernik nečist. (Meusu’atl-fikhil-islamijj, 2/368.) Zatim, autor u poglavlju o usuli fikhu u djelu Meusu’atl-fikhil-islamijj kao jedan od uzroka olakšice navodi: „Šesto: postojanje teškoće (u klonjenju nečega), i od olakšica proisteklih iz toga jeste dozvola obavljanja namaza i pored male količine nečisti koja se oprašta, dozvola dodirivanja mushafa djetetu, zatim onome ko nema abdest i ženi koja je u hajzu i tome slično.“ 2/274. (op. rev.)

[107] Bilježi Buharija, br. 283., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 371.

[108] Bilježi Muslim, br. 298.

[109] Hadis je ispravan, a bilježi ga Ebu Davud, br. 925., i Tirmizi, br. 367., i ovo je njegova verzija.

[110] Tj. od kada počne namaz prisutan je u namazu dok ga ne završi, ali nije na stepenu uživanja u namazu poput prvog. (op. rev.)

[111] Hadis o tome bilježe Buhari, 2/459., Ahmed, 2/138., en-Nesa’i, 1/122. (op. rev.)

[112] Hadis o tome bilježe Buharija i Muslim. (op. rev.)

[113] Hadis o tome bilježe Muslim, Ebu Davud, et-Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed. (op. rev.)

[114] ﷻ‬ predanju koje bilježi El-Bezzar u Musnedu, decidno stoji: „Bilo bi mu bolje da je čekao četrdeset godina.“ Hejsemi, u djelu Medžmeuz-zeva'id, veli da su sve ravije ovog hadisa pouzdane. Ibn Hibban u Sahihu i Ibn Madže u Sunenu, bilježe od Ebu Hurejrea da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Da neko čeka stotinu godina, bolje mu je nego da prode ispred svoga brata dok klanja.” ﷻ‬ Ibn Madžeovom predanju stoji: „Da čeka stotinu godina, bolje mu je nego da istupi jedan korak ispred klanjača.” En-Nevevi smatra da spomenuti hadisi upućuju na to da je haram prolaziti ispred klanjača. (op. rev.)

[115] Bilježi Buahrija, br. 510., i Muslim, br. 507.

[116] Od A'iše, radijallahu ‘anha, se prenosi da je rekla: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem je otpočinjao namaz tekbirom.“ Bilježi Muslim. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Druge riječi mimo ovih (Allahu ekber) nisu dovoljne ako bi se izgovorile umjesto njih. Kada bi čovjek rekao: Allahul-edžell (Allah je najveličanstveniji), ili: Allahu edžellu, ili Allahu ea’zam (Allah je najveličanstveniji), i tome slično, ne bi bilo ispravno, jer su izrazi zikrova striktno određeni objavom i u njima se zadržava na ono što je došlo u šerijatskom tekstu, i nije ih dozvoljeno mijenjati, jer možda u njima ima neko od značenja za koje mi mislimo da ga drugi izrazi sadrže, ali ustvari nije tako. Ako bi čovjek rekao: Allahu-l-ekber, neki učenjaci smatraju da je ispravno, a drugi kažu da nije, i tačno mišljenje je da nije ispravno.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/21. Ovaj tekbir je rukn i namaz bez njega nije ispravan. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ključ namaza je čistoća, njegov početak je tekbir, a njegov kraj je predavanje selama.“ Bilježe Ebu Davud, et-Tirmizi, Ibn Madže, ed-Darimi i drugi, vjerodostojnim ga smatraju el-Hakim, Ibnus-Seken i drugi, a et-Tirmizi kaže: „Ovo je najvjerodostojniji hadis u ovom poglavlju i najljepši.“ (op. rev.)

[117] Prenosi se od Ibn Omera, radijallahu ‘anhu, da je rekao opisujući Poslanikov namaz: „Zatim je podigao ruke dok je izgovarao tekbir do naspram ramena.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[118] Od Ebu Kilabe se prenosi da je vidio Malika ibnul-Huvejrisa kada bi klanjao kako donosi tekbir, a zatim podiže ruke, i koji je zatim rekao da je vidio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da tako radi. Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[119] Od Ibn Omera, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao opisujući Poslanikov namaz: „Kada bi ustao na namaz, podigao bi ruke dok ne bi bile naspram njegovih ramena, a zatim bi donio tekbir.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[120] Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi, kada bi počinjao namaz, podigao ruke ispružujući (šake).“ Bilježe Ahmed u Musnedu, Ebu Davud, et-Tirmizi i en-Nesa’i u Sunenima, i vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, a sa njim se složio ez-Zehebi. Vidjeti: Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 2/230. (op. rev.)

[121] Ibnul-Kajjim kaže, opisujući Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, namaz: „On bi, sallallahu ‘alejhi ve sellem, podigao ruke donoseći tekbir, ispruženih prstiju, okrenutih (dlanova) prema Kibli.“ Zadul-me’ad, 1/71. Šejh el-Albani kaže: „Što se tiče okretanja dlanova prema Kibli pri dizanju ruku, nisam naišao na hadis o tome osim u slučaju početnog tekbira, i taj hadis je slab. (…) Možda je kod Ibnul-Kajjima taj stav pojačavala analogija na činjenicu da je (Poslanik) okretao prste prema Kibli na tešehhudu i dr. (na sedždi), a Allah najbolje zna.“ Sifetu salatin-nebijj, 201. (op. rev.)

[122] Kao u navedenom hadisu od Ibn Omera. (op. rev.)

[123] Kao što se prenosi od Malika ibnul-Huvejrisa koji kaže da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Kada bi donosio tekbir podiga bi ruke dok ne budu nasprav njegovih ušiju.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[124] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Nama, vjerovjesnicima, je naređeno da hitamo sa iftarom, odlažemo sehur i da stavljamo desnu ruku na lijevu u namazu.“ Bilježi et-Taberani u el-Mu’džemul-kebir i el-Mu’džemul-eusat, ed-Darekutni i et-Tajalisi, i šejh el-Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim uz sve senede kojima je došao i koji ga podupiru. Sifetu salatin-nebijj, 205. (op. rev.)

[125] Va’il ibn Hudžr kaže, opisujući Poslanikov namaz: „Donio je tekbir i podigao ruke do naspram ušiju, a zatim je stavio desnu ruku na vanjski dio lijeve šake i zglob i podlakticu.“ Bilježe Ahmed, Ebu Davud i en-Nesa’i, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Hibban, Ibn Huzejme, en-Nevevi, Ibnul-Mulekkin i šejh el-Albani. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 209. (op. rev.)

[126] Va’il ibn Hudžr kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada bi stojao (u namazu) da bi uhvatio desnom rukom lijevu.“ Bilježe ga Ebu Davud i en-Nesa’i, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh el-Albani u Sifetu salatin-nebijj, 210. (op. rev.)

[127] Sehl ibn Sa’d, radijallahu ‘anhu, kaže: „Ljudima je naređeno da stavljaju desnu ruku na lijevu podlakticu.“ Bilježi Buharija. (op. rev.)

[128] Zbog hadisa od Va’ila ibn Hudžra koji kaže: „Klanjao sam sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa je stavio desnu ruku preko lijeve na prsima.“ Bilježe Ibn Huzejme i el-Bejheki, i Ibn Huzejme ga ocjenjuje vjerodostojnim, s tim da mu je u senedu prenosilac po imenu Mu’emmel ibn Ismail, za kojeg Ibn Hadžer kaže da ima loše pamćenje. (et-Takribut-tehzib, 555.) Zatim bilježi ga el-Bejheki drugim slabim senedom do Va’ila. Zatim, bilježi imam Ahmed hadis u kojem stoji da je Hulb vidio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je stavio desnu preko lijeve na prsima. Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen, ali u senedu mu je Kabisa ibn Hulb, za kojeg Ibnul-Medini i en-Nesa’i kažu: „Nepoznat.“, dok el-’Idžli kaže: „Pouzdan, tabi’in.“, i Ibn Hibban ga ocjenjuje pouzdanim, a Ibn Hadžer u Takribu kaže: „Prihvatljiv.“ Šejh el-Albani je naveo još nekoliko drugih rivajeta koji podupiru hadis Va’ila, ocjenjujući te rivajete da jedni druge podupiru i argumentujući tvrdnju da se njima, zajedno, može dokazivati da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, stavljao ruke na prsa i da je to sunnet. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 215-226. (op. rev.)

[129] Prenosi se od Alije, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Od Sunneta je stavljaje desne ruke na lijevu ispod pupka.“, i to je po jednom rivajetu stav Imama Ahmeda i stav Ebu Hanife. Predaju bilježe Ebu Davud, Ibn Ebi Šejbe i drugih sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Hašijetut-Tajjar ve akranihi aler-reudil-murbi’, 240. (op. rev.)

[130] A’iša, radijallahu ‘anha, kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ušao u Ka’bu, i njegov pogled se nije sklanjao sa mjesta na kojem čini sedždu sve dok nije izašao.“ Bilježe ga el-Hakim i el-Bejheki, i el-Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim, a sa njim se složio ez-Zehebi. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 230-238. (op. rev.)

[131] Kaže Ibnul-Kajjim: „Upitao sam Šejhul-Islama o značenju Vjerovjesnikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dove: ’Allahu ti me očisti od grijeha mojih vodom, snijegom i ledom.’, kako se grijesi čiste time? I koja je korist u specificiranju tih stvari? I njegovih riječi na kraju: ’Hladnom vodom.’[131], kad vrela bolje čisti? On mi kaže: ’Grijesi izazivaju vrelinu, prljavštinu i slabost srca, tako da ono klone, i u njemu se raspali vatra strasti koja ga uprlja. Greške i grijesi su spram srca poput drva za potpalu koja pojačavaju i raspaljuju vatru. Zbog ovoga kada se god umnože grijesi, vatra u srcu biva žešća, a samo srce slabije. Voda pere prljavštinu i gasi vatru, pa ako je hladna tijelu donosi čvrstinu i snagu. Ukoliko uz to dođe snijeg i led, to je još jače u hlađenju, jačini i čvrstoći tijela, i još bolje otklanja trag grijeha.’ Ovo je njegov govor po značenju, s tim da je u potrebi za dodatnim pojašnjenjem i tumačenjem.“ Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Igasetul-lehfan min mesajidiš-šejtan, 1/57., Mektebetul-me'arif, Rijad.

Kaže Ibnul-Kajjim: „Upitao sam Šejhul-Islama o značenju Vjerovjesnikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dove: ’Allahu ti me očisti od grijeha mojih vodom, snijegom i ledom.’, kako se grijesi čiste time? I koja je korist u specificiranju tih stvari? I njegovih riječi na kraju: ’Hladnom vodom.’[131], kad vrela bolje čisti? On mi kaže: ’Grijesi izazivaju vrelinu, prljavštinu i slabost srca, tako da ono klone, i u njemu se raspali vatra strasti koja ga uprlja. Greške i grijesi su spram srca poput drva za potpalu koja pojačavaju i raspaljuju vatru. Zbog ovoga kada se god umnože grijesi, vatra u srcu biva žešća, a samo srce slabije. Voda pere prljavštinu i gasi vatru, pa ako je hladna tijelu donosi čvrstinu i snagu. Ukoliko uz to dođe snijeg i led, to je još jače u hlađenju, jačini i čvrstoći tijela, i još bolje otklanja trag grijeha.’ Ovo je njegov govor po značenju, s tim da je u potrebi za dodatnim pojašnjenjem i tumačenjem.“ Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Igasetul-lehfan min mesajidiš-šejtan, 1/57., Mektebetul-me'arif, Rijad.

[132] Bilježi Buharija, br. 744., i Muslim, br. 598.

[133] Hadis je ispravan, a bilježe ga Ebu Davud, br. 775., i Tirmizi, br. 243.

[134] Bilježi Muslim, br. 770.

[135] Bilježi Muslim, br. 601.

[136] Bilježi Muslim, br. 600.

[137] Bilježi Buharija, br. 743., i Muslim, br. 399.

[138] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Nema namaza onaj ko ne prouči Fatihatul-Kitab.“ Bilježi Buharija. (op. rev.)

[139] Učenjaci koji smatraju da je učenje Fatihe stroga obaveza i onome ko klanja za imamom u namazima u kojima imam uči naglas Fatihu i sure, za dokaz uzimaju hadis kojeg prenosi Ubade ibn Samir, radijallahu ‘anhu, u kojem kaže: „Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam je predvodio namaz u kojem se uči glasno, pa mu se pomiješalo dok je učio. Nakon namaza nam je prišao i rekao: ’Da li i vi učite kada ja učim glasno?’ Neko od nas reče: ’Da, mi tako radimo.’“ Na kraju hadisa stoji da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nemojte učiti ništa od Kur’ana kada ja učim naglas, osim Ummul-kitab (el-Fatihe).“ Hadis bilježe imam Ahmed, 5/316., Ebu Davud, br. 824., En-Nesa’i, br. 919., i el-Bejheki koji kaže: „Njegov sened je sahih, i prenosioci su mu pouzdani.“ Detaljno obrazloženje vjerodostojnosti ove predaje sa njoj sličnim predajama koje je dodatno pojačavaju vidjeti u djelu Sifetu salatin-nebijj, 327-365., od šejha el-Albanija. Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: „Ovo je šerijatski tekst koji direktno govori o temi sporenja, pa samim tim biva presuda među onima koji se spore po ovom pitanju, jer ova predaja govori o namazu (za imamom) u kojem se uči naglas, pa se ona uzima u tome. (…) Učenje el-Fatihe je rukn za svakog klanjača, imama, muktediju i onog ko klanja sam, i iz toga se izuzima samo jedan slučaj, a to je onaj ko zakasni na namaz i zatekne imama na ruku’u ili na stajanju ali ne može stići da izuči el-Fatihu. Za ovo šerijatski tekstovi ukazuju da se izuzima. Ako neko upita koji je dokaz za izuzimanje ovog slučaja, kažemo da je dokaz hadis od Ebu Bekreta kojeg prenosi Buharija u Sahihu, u kojem stoji da je Ebu Bekre stigao na namaz a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je bio na ruku’u, pa je pohitao i učinio ruku’ prije nego što stigne u saff, a zatim je ušao u saff. Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, završio namaz, upitao je ko je to uradio, pa je Ebu Bekre rekao: ’Ja.’ Poslanik mu je rekao: ’Allah ti povećao težnju (vrednoću), ali nemoj to ponavljati.’, i nije mu naredio da obnovi taj rekat, a da mu taj rekat nije bio važeći, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi mu naredio da ga ponovi.“

Učenjaci koji smatraju da obaveza učenja el-Fatihe spada sa onog ko klanja za imamom u namazima u kojima se uči naglas to dokazuju općim dokazima poput ajeta:

1. A kad se uči Kur’an, vi ga pomno slušajte i šutite da bi vam se smilovalo…(el-Ea’raf, 204.), zatim hadisa:

2. „Kada ustanete na namaz neka vas predvodi neko od vas, a kada imam uči onda pomno slušajte (ćuteći).“ Bilježi ga Ahmed, 4/415., Ibn Madže, 1/279., ed-Darekutni, el-Bejheki i drugi, a spor među muhaddisima se vodi oko dodatka „onda ga pomno slušajte (ćuteći)“, jer se u većini verzija ovog hadisa ne spominja taj dodatak. Šejh el-Albani, nakon detaljnog navođenja mnogih verzija ovog hadisa i rivajeta koji ga podupiru kaže: „Međutim, nije skriveno da je ovo dodatak kojeg prenose dvojica pouzdanih prenosilaca (tj. u dva različita seneda), koji se uzimaju za dokaz, tako da je obaveza prihvatiti taj dodatak. Ovo posebno važi pošto dodatak ne kontrira onome čemu je dodano, već se slaže sa njegovim značenjem, jer pomno slušanje (ćuteći) učenja onoga ko uči (tj. imama) spada u potpunost klanjanja za imamom, jer neko (tj. imam) uči ljudima koji ga pomno ne slušaju, takvi ga nisu istinski uzeli za imama.“ Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 353.

3. Zatim, za dokaz uzimaju i hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ashabima da uče sa imamom i dodaje: „Zatim su ljudi prestali učiti Kur’ana kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uči naglas.“ Hadis bilježe Ahmed, 2/284., et-Tirmizi, br. 826., i Ibn Madže, br. 848., i et-Tirmizi ga ocjenjuje hasenom (dobrim). Kažu da je ovim derogirano učenje el-Fatihe iza imama na rekatima na kojima imam uči naglas.

4. Dokazuju i time da se nečije pomno slušanje onoga ko uči uz aminovanje ustvari smatra i njegovim učenjem, kao u slučaju kada je Musa, a.s., dovio Allahu, a Harun pomno slušao i aminovao, i Allah je za obojicu rekao: Uslišana je dova vaša. (Junus, 89.), čime je Musaovo učenje dove učinio i Harunovim učenjem, iako je Harun samo slušao i aminovao.

Prva skupina učenjaka na to odgovara da su sve ovo uopšteni dokazi koji se tiču učenja nečega uopšteno, dok su njihovi dokazi konkretni za el-Fatihu, i konkretnim dokazima se daje prednost nad opštim, tj. da konkretni imaju ulogu izuzimanja te konkretne stvari iz opštih dokaza. Vidjeti: Muhammed ibn Salih el-Usejmin, eš-Šerhul-mumti’, 3/296-303. i 4/172-178., Muhammed Nasiruddin el-Albani, Sifetu salatin-nebijj, 300-383., Hašijetut-Tajjar ve akranihi aler-reudil-murbi’, 3/147. (op. rev.)

[140] Bilježi Buharija, br.780., i Muslim, br. 410.

[141] Hadis je ispravan, a bilježe ga Ahmed, br. 18841., i Ebu Davud, br. 932., i ovo je njegova verzija.

[142] Ebu Katade, radijallahu ‘anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na prva dva rekata učio el-Fatihu i dvije sure, a na drugom rekatu samo el-Fatihu. Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[143] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ja nekada želim odužiti namaz, pa čujem plač djeteta i skratim namaz, ne želeći da otežam njegovoj majci.“ Bilježi Buharija. (op. rev.)

[144] A'iša, radijallahu ‘anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učenje sure el-Ea’raf podijelio na dva rekata akšama. Bilježi ga en-Nesa’i, sa vjerodostojnim senedom, a predaje koje pojačavaju vjerodostojnost ovog hadisa bilježe Ahmed, Ibn Huzejme, el-Bejheki, i drugi. Vidjeti detaljno obrazloženje u djelu: Sifetu salatin-nebijj, 2/487. (op. rev.)

[145] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je proučio suru ez-Zilzal na oba sabahska rekata. Bilježi Ebu Davud, a en-Nevevi ga ocjenjuje vjerodostojnim. Vidjeti: el-Medžmu’, 3/384., Sifetu salatin-nebijj, 2/435. (op. rev.)

[146] Prenosi Ibn Mes’ud da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio po dvije sure na jednom rekatu. Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[147] Uzvišeni Allah kaže: i izgovaraj Kur’an pažljivo (razgovjetno) …(el-Muzzemmil, 4.)

[148] Upitan je Habbab ibnul-Erett, radijallahu ‘anhu, po čemu su znali da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uči na podne i ikindiji namazu, jer se tada ne uči naglas, pa je odgovorio: „Po pomeranju njegove brade.“ Bilježi Buharija, Ebu Davud, Ibn Madže i drugi. (op. rev.)

[149] Dokaz za ovo, osim brojnih hadisa, jeste i konsenzus svih učenjaka od prvih i potonjih generacija. Vidjeti: en-Nevevi, el-Medžmu’ , 3/389., Ibn Hazm, Meratibul-idžma’, 33. (op. rev.)

[150] Ummu Seleme, radijallahu ’anha, kaže: „On bi učio ajet po ajet, stajući.“ Bilježe Ebu Davud, Ahmed i vjerodostojnim ga ocjenjuju ed-Darekutni, ez-Zehebi i drugi. Sifetu salatin-nebijj, 293. (op. rev.)

[151] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na sabahu učio duge sure mufessala. Hadis bilježe Ahmed i en-Nesa’i, a Ibn Hadžer kaže: „Sened mu je sahih.“ (op. rev.)

[152] Nazvane su mufessal (razdvojene), jer kako kaže šejh Menna El-Kattan, u djelu Mebahis fi ulumi-l-Kur'an (str. 146) se često razdvajaju bismillom. (op. prev.)

[153] Ebu Katade, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na drugom rekatu sabaha, podne i ikindije namaza učio kraće nego na prvom. Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[154] Njeno drugo ime je ed-Dehr. (op. rev.)

[155] Hadis o tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako postupao bilježe Buharija i Muslim. (op. rev.)

[156] Amr ibn Hurejs, radijallahu ‘anhu, kaže: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako na sabahu uči Izeš-šemsu kuvviret (et-Tekvir).“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[157] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je proučio suru ez-Zilzal na oba sabahska rekata. Bilježi Ebu Davud, a en-Nevevi ga ocjenjuje vjerodostojnim. Vidjeti: el-Medžmu’, 3/384., Sifetu salatin-nebijj, 2/435. (op. rev.)

[158] Ebu Se’id el-Hudri, radijallahu ‘anhu, kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je stojao na prva dva rekata koliko traje učenje trideset ajeta na svakom rekatu, a na druga dva rekata koliko traje učenje petnaest ajeta. Stajao je na prva dva rekata ikindije koliko traje učenje petnaest ajeta, a na druga dva koliko pola od toga.“ Bilježe Ibn Hibban, Ahmed, Muslim, Ebu Davud i drugi, a ovo je Ibn Hibbanova verzija i šejh el-Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim. Vidjeti: et-Ta’likatul-hisan, 3/317., Sifetu salatin-nebijj, 2/462. (op. rev.)

[159] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je nekada učio suru el-Burudž i et-Tarik. Bilježe Buharija u Džuz’ul-kira’eh, Ebu Davud, en-Nesa’i, et-Tirmizi, ed-Darimi i drugi, i et-Tirmizi kaže: „Hadis je hasen sahih.“ (op. rev.)

[160] Veliki broj učenjaka smatra dozvoljenim učenje Kur'ana na zadnjim rekatima podne, ikindije, akšama i jacije, zbog toga što Ebu Se’id el-Hudri, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na zadnja dva rekata podne namaza stojao koliko traje učenje petnaest ajeta, kao u već navedenom hadisu, i Imam Malik ibn Enes prenosi da je Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu ‘anhu, na trećem rekatu proučio el-Fatihu i osmi ajet sure Alu ’Imran. Bilježi je u el-Muvetta’, a sened predaje je sahih, kako kaže en-Nevevi u el-Medžmu’u, 3/383. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 2/437. (op. rev.)

[161] Ebu Katade, radijallahu ‘anhu, kaže: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi na prva dva rekata podne namaza učio el-Fatihu i dvije sure, a na druga dva el-Fatihu, i učinio bi ponekad da čujemo po koji ajet.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[162] Ebu Se’id, radijallahu ‘anhu, kaže: „Procijenili smo da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stoji na prva dva rekata podne namaza koliko traje učenje trideset ajeta, koliko traje učenje sure Tenzilu (es-Sedžda).“ Bilježe Ahmed i ovo je njegova verzija, zatim Muslim, Ebu Davud i drugi. (op. rev.)

[163] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na akšamu učio kratke sure mufessala. Hadis bilježe Ahmed i en-Nesa’i, a Ibn Hadžer kaže: „Sened mu je sahih.“ (op. rev.)

[164] Šejh Muhamme ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ali, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je nekada na sabahu učio kratke sure mufessala, a na akšamu duge. Tako je jedanput na sabahu učio suru ez-Zilzal na oba rekata, a jedanput je na akšamu proučio el-Ea’raf (od 206 ajeta), i učio je et-Tur, i el-Murselat, a ovo su neke od najdužih sura.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/76. (op. rev.)

[165] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na jaciji učio srednje sure mufessala. Hadis bilježe Ahmed i en-Nesa’i, a Ibn Hadžer kaže: „Sened mu je sahih.“ (op. rev.)

[166] Od Semure ibn Džunduba, radijallahu ‘anhu, se prenosi da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dva puta zastao, kada bi započeo namaz, i kada bi završio učenje el-Fatihe i sure prije ruku’a. Hadis bilježe Ahmed, et-Tirmizi i drugi, i et-Tirmizi kaže: „Hadis je hasen.“ (op. rev.)

[167] Abdullah ibn Omer, radijallau ’anhuma, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Podizao ruke naspram ramena kada bi počeo namaz, zatim kada bi donio tekbir za ruku’, i kada bi se vratio sa ruku’a.“ Muttefekun ’alejh. Ovakav postupak je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenesen mutevatirom. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 2/602. (op. rev.)

[168] Od Sa’da ibn Ebi Vekkasa se prenosi da je za mjesto stavljanja šaka na ruku’u rekao: „Naređeno nam je ovo.“, a zatim šakama uhvati svoja koljena. Bilježi Buharija u djelu Ref’ul-jedejni fis-salah, zatim Ebu Davud, Ahmed i drugi, a ed-Darekutni kaže: „Njegov sened je vjerodostojan i postojan.“ Šejh el-Albani kaže: „Ispunjava šartove Muslima.“ Sifetu salatin-nebijj, 2/628. (op. rev.)

[169] Va’il ibn Hudžr, radijallahu ‘anhu, kaže: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi, kada bi otišao na ruku’u, raširio prste.“ Bilježi el-Hakim i kaže da je sahih po uslovima Muslima, a sa njim se složio i ez-Zehebi. (op. rev.)

[170] Ebu Humejd prenosi: „Pa ih je (ruke) udaljio od svojih bokova.“ Bilježe et-Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Huzejme i drugi, a hadis je vjerodostojan i slično prenosi nekoliko ashaba. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 2/635. (op. rev.)

[171] Od A’iše, radijallahu ’anha, se prenosi da je rekla, opisujući Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, položaj na ruku’u: „I nije podizao glavu niti bi je spuštao, već između toga.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[172] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao čovjeku koji je nepravilno klanjao: „A kada odeš na ruku’ stavi ruke na koljena i ispravi leđa…“ Bilježe Ahmed i Ebu Davud sa senedom koji je sahih. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 2/639. (op. rev.)

[173] Bilježi Muslim, br. 772.

[174] Bilježi Buharija, br. 794., i Muslim, br. 484.

[175] Bilježi Muslim, br. 487.

[176] Bilježi Muslim, br. 771.

[177] Hadis je ispravan, a bilježe ga Ebu Davud, br. 873., i Nesai, br. 1049.

[178] Od A’iše, radijallahu ’anha, se prenosi da je rekla: „I kada bi se vraćao sa ruku’a ne bi išao na sedždu dok se ne bi potpuno ispravio.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[179] Od Malika ibnul-Huvejrisa se prenosi da je vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je podigao ruke naspram ušiju kada bi išao na ruku’, i kada bi se vratio sa ruku’a. Bilježe en-Nesa’i, Ebu ’Avane, Ahmed i drugi, a sened mu je vjerodstojan po uslovima Muslima. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 2/707. (op. rev.)

[180] Abdullah ibn Omer, radijallau ’anhuma, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Podizao ruke naspram ramena kada bi počeo namaz, zatim kada bi donio tekbir za ruku’, i kada bi se vratio sa ruku’a.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[181] Ovo je stav hanbelijskog mezheba, a dokaz im je to što nema nijedne predaje koja govori o tome gdje se stavljaju ruke nakon podizanja sa ruku’a, pa čovjek može da bira. Vidjeti: El-Insaf meaš-šerh, 3/492. Drugo mišljenje je da je sunnet staviti desnu ruku preko lijeve. Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: „Ono što izgleda očito je da je sunnet staviti desnu ruku preko lijeve podlaktice, zbog općenitosti hadisa kojeg prenosi Sehl ibn Sa’d, a koji je vjerodostojan u Buharijinom Sahihu: ’Ljudima je naređivano da stavljaju desnu ruku preko lijeve podlaktice u namazu.’ Kada pogledaš u općenitost ovih riječi: ’u namazu’, a nije rekao: ’na kijamu’, postaje ti jasno je propisano da se na stajanju nakon ruku’a staviti desnu preko lijeve, jer u namazu ruke tokom ruku’a bivaju na koljenima, a tokom sedžde na zemlji, tokom sjedenja bivaju na butinama, a tokom stajanja – koje obuhvata prije i poslije ruku’a – čovjek stavlja desnu ruku preko lijeve podlaktice, i ovo je ispravno.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/104. Abdurrahman ibn Kasim kaže: „I zato što se vezivanjem ruku iskazuje veće poštovanje prema Allahu nego puštanjem.“ Hašijetu Ibni Kasim, 2/49. Treće mišljenje je da je vezivanje ruku nakon ruku’a novotarija. Kaže šejh Albani: „Ne sumnjam da je stavljanje ruku na prsa na ovom stajanju novotarija i zabluda, jer o tome apsolutno nije preneseno nijedan hadis, od hadisa koji govore o namazu, a koliko ih je samo veliki broj! Da to ima ikakve osnove, bilo bi nam prenijeto makar jednim senedom, a tome u prilog ide i da niko od selefa nije ovo radio, niti je iko od imama hadisa to spomenuo, koliko znam.“ Sifetu salatin-nebijj, 2/701. (op. rev.)

[182] Bilježi Buharija, br. 732., i Muslim, br. 411.

[183] Bilježi Buharija, br. 732., i Muslim, br. 411.

[184] Bilježi Buahrija, br. 789.

[185] Bilježi Buharija, br. 796., i Muslim, br. 409.

[186] Bilježi Buharija, br. 795.

[187] Bilježi Buharija, br. 799.

[188] Bilježi Muslim, br. 478.

[189] Bilježi Muslim, br. 477.

[190] Sabit prenosi da je Enes ibn Malik, radijallahu ‘anhu, rekao: „Klanjat ću vam kao što sam vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da klanja.“ Zatim je stajao nakon podizanja sa ruku’a toliko da su pomislili da je zaboravio, i isto tako je uradio kada se uspravio sa sedžde. Muttefekun ’alejh. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se uspravio sa ruku’a tak oda svaki kost u kičmi dođe na svoje mjesto. Bilježi Buharija. (op. rev.)

[191] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, je rekao: „Zatim bi donio tekbir kada bi krenuo na sedždu.“ Bilježi Buharija. (op. rev.)

[192] Od Ibn ’Abbasa se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se čini sedžda na sedam dijelova tijela i da se pritom ni kosa ni odjeća ne sprečavaju od padanja na zemlju: čelo, dvije ruke, dvije noge i dva koljena.“ Bilježi Buharija. ﷻ‬ drugom rivajetu kod Buharije stoji da je Ibn Abbas kod spomena čela rukom pokazao i na nos, kao da se broje kao jedan dio. (op. rev.)

[193] Ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda ibn Hanbela, dok je suprotan stav zauzeo imam Malik. Šejh Muhammed ibn Usejmin kaže, potvrđujući ovaj stav: „Ovo iziskuje šerijatski tekst koji se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i govori da je on tako radio, i taj tekst je potvrđen (vjerodostojan) od njega, ili skoro da je potvrđen. Ovo, također, iziskuje i razum. (…) Što se tiče toga da je ovo potvrđeno od riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili skoro potvrđeno, to je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik alejhissalatu ves-selam rekao: ’Kada neko od vas ide na sedždu neka ne pada poput deve.’ (Bilježe imam Ahmed u Musnedu i Ebu Davud u Sunenu) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio padanje poput deve, a deva prvo spušta ruke, tj. prednji dio prije zadnjeg, kao što se vidi. (…) Što se tiče razumskog dokaza, prirodno je da se tijelo spušta postepeno, kao što sa zemlje ustaje postepeno, pa kada se spušta postepeno, onda se donji dio spušta prije gornjeg, i kada se diže postepeno, gornji dio se diže prije donjeg. (…) Što se tiče produžetka (gore navedenog) hadisa koji glasi: ’…i neka spusti svoje ruke prije svojih koljena.’, tu je došlo do zamjene mjesta izraza, kao što je to dokazao Ibnul-Kajjim (Zadul-me’ad, 1/226.), jer ako nije došlo do zamjene mjesta izraza onda bi prvi dio hadisa bio kontradiktoran drugom dijelu hadisa, a govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije kontradiktoran.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/111-113. Ovaj stav prenosi et-Tahavi od Omera, radijallahu ‘anhu, vjerodostojnim senedom (1/151.) Ibnul-Kajjim je detaljno na nekoliko stranica u djelu Zadul-me’ad, 1/151., obrazložio svoju tvrdnju da je u dodatku navedenog Ebu Hurejrinog hadisa došlo do zamjene mjesta izraza, i ako ne kažemo tako da hadis biva kontradiktornim. Cijeli hadis Ebu Hurejre o kojem Ibnul-Kajjim raspravlja glasi: „Kada neko od vas ide na sedždu neka ne pada poput deve, i neka spusti svoje ruke prije svojih koljena.“ Bilježe ga Ebu Davud, en-Nesa’i, ed-Darimi, et-Tahavi, ed-Darekutni, el-Bejheki i Ahmed. Šejh el-Albani, nakon odgovora na prigovore upućene ovom hadisu kaže: „Tako da je hadis sahih.“ Sifetu salatin-nebijj, 2/722., i et-Ta’likatul-džijad. Ibnul-Kajjim daje prednost drugom sličnom hadisu, u kojem je jedan od prenosilaca Abdullah ibn Sa’d el-Makburi, koji je ocijenjen kao odbačen prenosilac, a taj hadis glasi: „Kada neko od vas krene na sedždu neka počne sa koljenima prije ruku, i neka ne pada poput dromedra.“ Šejh el-Albani je odgovorio na sve dokaze Ibnul-Kajjima, bilo da se tiču hadiske nauke ili razuma, u knjizi et-Ta’likatul-džijad, podržavši stav imama Malika, a srž onoga što je rekao je: „El-Makburi je odbačen prenosilac, a neki muhaddisi su ga optužili za laž. Možda je namjerno izokrenuo mjesta riječi i promijenio značenje. Nije čudno od ovog prenosioca koji je optužen za laž, ali je čudno da Ibnul-Kajjim forsira ovaj njegov hadis u djelu Zadul-me’ad, i da misli kako je hadis Ebu Hurejre, kojeg smo prvo spomenuli i koji je vjerodostojan, taj u kojem su zamijenjena mjesta riječi od strane nekih ravija i da je osnova: ’i neka stavi koljena prije ruku.’, kao što to prenosi ovaj el-Makburi. Ibnul-Kajjim je tako ustvrdio zato što je kod njega ovaj hadis nerazumljiv, jer – kako misli – njegov prvi dio je kontradiktoran drugom. (…) Zatim, stvarnost pokazuje da kada deva legne ona pada na zemlju jako (svojim koljenima koja su im na prednjim nogama) tako da se zemlja zatrese, i isto tako klanjač kada pada na koljena – njegovo padanje na sedždu pravi odzvuk, pogotovo kada klanja u džamiji čiji je patos od drvenih dasaka, i kada ima puno klanjača. ﷻ‬ tom slučaju čuješ žestok potres, što je suprotno načinu obavljanja namaza i skrušenosti, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranio i naredio im da prvo spuštaju ruke, da bi se njima dočekao padajući na zemlju, i da bi se tim spriječio sudar koljena sa zemljom kojeg pravi deva (kada pada na svoja koljena). Ovo je aspekat sličnosti između spuštanja deve i spuštanja klanjača na svoja koljena. Na ovo značenje je ukazao imam Malik kada je rekao, kako stoji u djelu Fethul-Bari (2/291.): ’Ovaj način je bolji za skrušenost u namazu.’, a Allah najbolje zna.“ Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 2/724. (op. rev.)

[194] El-Bera’ ibn ’Azib, radijallahu ‘anhu, kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio sedždu spuštajući dlanove (na zemlju).“ Bilježe ga el-Hakim i Ahmed, i Hakim kaže da je vjerodostojan, a sa njim se složio ez-Zehebi. ﷻ‬ drugoj verziji el-Bera’ ibn Azib opisujući Poslanikovu sedždu kaže: „Pa je ispružio šake…“ Bilježe Ahmed, Ebu Davud, en-Nesa’i, i en-Nevevi kaže da je hasen. (op. rev.)

[195] Va’il ibn Hudžr kaže: „Kada bi Poslanik pao na sedždu skupio bi svoje prste.“ Bilježe Ibn Huzejme, el-Hakim i el-Bejheki, i Hakim kaže da je sahih, a sa njim se složio ez-Zehebi. Šejh el-Albani kaže da je hasen. (op. rev.)

[196] El-Bera’ ibn ’Azib kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi na ruku’u ispravio leđa, a kada bi činio sedždu usmjerio bi svoje prste prema Kibli.“ Bilježi ga Muhammed ibn Ishak u djelu es-Siradž, i el-Bejheki, a Ibn Hadžer ga ocjenjuje sahihom. Nafi’ prenosi od Abdullaha ibn Omera da je rekao: „Pokuđeno je da ne usmjeri svoje dlanove (tj. prste svojih dlanova) prema Kibli kada čini sedždu.“ Bilježi ga el-Bejheki, a šejh el-Albani kaže: „Njegov sened je hasen.“ Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 2/728-730. Abdullah ibn Omer, radijallahu ‘anhuma, je govorio: „Kada neko od vas čini sedždu, neka svoje ruke usmjeri ka Kibli, jer one čine sedždu sa licem.“ Bilježi Ibn Ebi Šejbe, 2/104., a valorizator Usame ibn Ibrahim ibn Muhammed kaže da mu je sened sahih. (op. rev.)

[197] Ebu Humejd kaže, opisujući Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, sedždu: „I udaljio je ruke od bokova, a stavio šake naspram ramena.“ Bilježe et-Tirmizi, Ebu Davud, et-Tahavi, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibnul-Mulekkin, a et-Tirmizi kaže: „Hasen sahih.“ (op. rev.)

[198] Va’il ibn Hudžr, radijallahu ‘anhu, kaže: „Zatim je učinio sedždu i stavio šake naspram ušiju.“ Bilježe Ahmed, Ebu Davud i en-Nesa’i, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Hibban, Ibn Huzejme, en-Nevevi, Ibnul-Mulekkin i šejh el-Albani. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 209. (op. rev.)

[199] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao čovjeku koji je nepravilno klanjao da čini sedždu: „Kada učiniš sedždu učvrsti (učini stabilnim) lice i ruke (na zemlju), dok svaka kost dođe na svoje mjesto.“, ukazujući na smirenost. Bilježi Ibn Huzejme sa senedom koji je hasen. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 2/733. (op. rev.)

[200] Ebu Humejd es-Sa’idi kaže, u verziji kod Ebu Davuda: „A kada bi učinio sedždu udaljio bi butine jednu od druge i ne bi ih stomakom uopšte dodirivao.“, ali ovaj sened je slab (Irva’ul-galil, 2/80.). Međutim, ovo značenje pojačaca hadis koji je kod Buharije i Muslima, od Enesa, radijallahu ‘anhu: „Budite ravnomerni na sedždi, i nemojte opružati svoje podlaktice na zemlju poput psa.“ Bilježe ga Buharija, Muslim, et-Tirmizi i drugi. Kaže Ebu Bekr ibnul-Arebi el-Maliki: „Riječima: ’budite ravnomjerni.’, cilja da čine sedždu tako što se ravnomjerno jednako oslanjaju na noge, koljena, ruke i lice, i da se ne oslanjaju na njeki od tih dijelova više nego na drugi.“ Kaže el-Kešmiri: „Ovdje ravnomjerost znači sredinu između opruženosti i skupljenosti.“ Fejdul-Bari, 2/140. (op. rev.)

[201] ﷻ‬ jednom rivajetu hadisa kojeg prenosi Ebu Humejd, opisujući Poslanikov namaz, stoji: „Pa kada bi učinio sedždu učvrstio bi na zemlju šake, koljena, i vrhove prstiju, i smirio bi se na sedždi.“ Bilježi el-Bejheki, i Ibn Huzejme sa vjerodostojim senedom. Vidjeti: et-Telhisu-habir, 3/473-475., i Irva’ul-galil, 309. (op. rev.)

[202] Ebu Humejd es-Sa’idi kaže, opisujući Poslanikov namaz: „Kada bi učinio sedždu spustio bi svoje ruke (na zemlju), a ne bi podlaktice opružio po zemlji, niti bi stisnuo pesnice, i okrenuo bi vrhove nožnih prstiju prema Kibli.“ Bilježi Buharija. (op. rev.)

[203] Sa’d ibn Ebi Vekkas, radijallahu ‘anhu, kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se (pri sedždi) spuste ruke (na zemlju) i da se usprave stoala.“ Bilježe et-Tirmizi, el-Hakim, el-Bejheki, i el-Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim, a sa njim se složio ez-Zehebi. (op. rev.)

[204] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Neki učenjaci su rekli da treba razdvojiti stopala, jer stopala slijede potkoljenice i koljena, pa ako je sunnet razdvojiti koljena, onda je sunnet razdvojiti i stopala. Čak su neki učenjaci procijenili da među njima treba biti koliko jedan petanj. Međutim, ono što se izgleda očito iz sunneta jeste da su stopala spojena, tj. jedno će pribiti uz drugo, kao što se u (Muslimovom) Sahihu prenosi da je A’iša tražila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa joj je ruka naišla na unutrašnjost njegovih stopala koja su bila uspravljena dok je bio na sedždi. Jedna ruka ne može da obuhvati dva stopala osim ako su spojena, a to je, također, došlo u Sahihu od Ibn Huzejme od A’iše da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio svoja stopala (na sedždi). Prema tome, sunnet je spojiti stopala, za razliku od koljena i ruku.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/38. Ovaj hadis kojeg bilježi Ibn Huzejme je el-Hakim ocijenio kao vjerodostojan, a sa njim se složio ez-Zehebi. (op. rev.)

[205] Bilježi Muslim, br. 772.

[206] Bilježi Buahrija, br. 794., i Muslim, br. 484.

[207] Bilježi Muslim, br. 487.

[208] Bilježi Muslim, br. 771.

[209] Bilježi Muslim, br. 483.

[210] Bilježi Muslim, br. 486.

[211] Bilježi Muslim, br. 485.

[212] Abdullah ibn Omer, radijallahu ‘anhua, je rekao: „Donio bi tekbir kada god bi se spustio i podigao.“ Bilježe en-Nesa’i, Ahmed i el-Bejheki, a šejh el-Albani kaže: „Ovaj sened je sahih po uslovima Buharije i Muslima.“ Sifetu salatin-nebijj, 179. (op. rev.)

[213] Naslonio bi se na lijevu nogu, opruživši lijevo stopalo, a podvio bi desno stopalo. Mejmuna, radijallahu ’anha, kaže: „Kada Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio sedždu raširio bi ruke tako da bi se vidjela bjelina njegovih pazuha iza njega, a kada bi seo, smirio bi se (nasloljen) na lijevoj butini.“ Bilježi Muslim. Abdullah ibn Omer je rekao: „Sunnet namaza jeste da podviješ desno stopalo, a opružiš lijevo.“ Bilježi Buharija. ﷻ‬ verziji kod en-Nesa’ije stoji i: „da podviješ desno stopalo i njegove prste usmjeriš prema Kibli.“ Kaže šejh el-Albani: „Sened mu je vjerodostojan.“ Irva’ul-galil, 2/23. (op. rev.)

[214] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi nekada dizao ruke pri ovom tekbiru. Hadis bilježi Ebu Davud a šejh el-Albani kaže: „Vjerodostojan po uslovima Muslima“ Sifetu salatin-nebijj, 798. (op. rev.)

[215] El-Bejheki bilježi hadis sa dobrim lancem prenosilaca u kojem stoji da je Ibn Abbas rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, između dvije sedžde sjeo na pete dok bi mu prsti bili podvijeni i stopala uspravljena. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 802. (op. rev.)

[216] A’iša, radijallahu ’anha, opisujući Poslanikov namaz, kaže: „Kada bi podigao glavu sa sedžde ne bi išao na drugu sedždu dok se ne bi potpuno ispravio.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[217] Hadis je spravan, a bilježi ga Ebu Davud, br. 874., i Nesai, br. 1145.

[218] Ovo kratko sjedenje biva nakon druge sedžde na prvom i trećem rekatu, tj. prije ustajanja na drug ī četvrti rekat in a njemu se ništa ne uči. (op. prev.)

[219] Bilježi Buharija, br. 823.

[220] Va’il ibn Hudžr, radijallahu ‘anhu, kaže opisujući Poslanikov namaz: „Kada bi ustajao ustao bi na koljena i naslonio se na butine.“ Bilježi ga Ebu Davud, ali en-Nevevi kaže da je da’if. Međutim, el-Bejheki prenosi senedima koje on ocjenjuje vjerodostojnim od Abdullaha ibn Mes’uda i Abdullaha ibn Omera, radijallahu ‘anhum, da oni nisu sjedeli kada bi ustajali na kijam nakon sedžde, već bi odmah ustali. Es-Sunenul-Kubra, 2/124. (op. rev.)

[221] Od Ebu Kilade se prenosi da je rekao: „Kada bi se digao sa druge sedžde sjeo bi, zatim bi se naslonio na zemlju i ustao.“ Bilježi Buharija. (op. rev.)

[222] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, kaže: „Kada bi ustao na drugi rekat počeo bi sa elhamdulillah i ne bi ćutao.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[223] Ebu Humejd, radijallahu ‘anhu, kaže: „Kada bi sjeo nakon dva rekata, sjeo bi na lijevu nogu i podvio desno stopalo.“ Bilježi Buharija. (op. rev.)

[224] Va’il ibn Hudžr, radijallahu ‘anhu, kaže: „Zatim je sjeo, opružio lijevo stopalo na zemlju, i stavio lijevu šaku na lijevu butinu i koljeno, a desnu podlakticu je stavio na desnu butinu, zatim je napravio halku sa dva svoja prsta, a jedan (kažiprst) je podigao i vidio sam kako ga pomjera i dovi njime.“, tj. pomjera ga kada uči dovu. Bilježe Ahmed, Ebu Davud i en-Nesa’i, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Hibban, Ibn Huzejme, en-Nevevi, Ibnul-Mulekkin i šejh el-Albani. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 209. (op. rev.)

[225] Abdullah ibnuz-Zubejr prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazivao svojim prstom na tešehhudu, i nije ga pomjerao. Hadis bilježi Ebu Davud sa senedom čiji su svi ravije pouzdani osim Ibn Adžlana, koji je hasen, tako da je hadis prihvatljiv osim što je naizgled suprotan hadisima koji govore po pomeranju kažiprsta pri učenju dove. Neki učenjaci su išli putem preferiranja, pa su preferirali hadise koji govore o pomeranju kažiprsta jer su mnogobrojniji i jači po senedima, i zato što od Ibn Adžlana dodatak ’i nije ga pomjerao’ dolazi samo preko jednog pouzdanog prenosioca, dok ga drugi pouzdani ne prenose, zbog čega neki učenjaci smatraju ovaj dodatak iznimnim, dok oni koji prihvataju dodatak pouzdanog prihvataju ovaj rivajet. Vidjeti: Muhammed Nasiruddin el-Albani, Da’ifu Suneni Ebi Davud, 1/369. S druge strane, neki učenjaci su pomirili ovaj hadis sa hadisima o pomeranju, pa kažu da se hadisi o pomeranju odnose na pomeranje pri učenju dove, a hadis o nepomeranju se odnosi na to da nije pomjerao neprekidno. Vidjeti: Muhammed Salih el-Usejmin, eš-Šerhul-mumti’, 3/49.

[226] Zubejr, radijallahu ‘anhu, je rekao: „Njegov pogled nije prelazio prst kojim je pokazivao.“ Bilježe Ebu Davud, en-Nesa’i i drugi sa vjerodostojnim senedom. Vidjeti: Silsiletul-ehadisis-sahiha, 5/314. (op. rev.)

[227] Abdullah ibnuz-Zubejr kaže, opisujući Poslanikovo sjedenje: „I naslonio bi palac na srednji prst, i lijevom šakom bi obuhvatio koljeno.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[228] Va’il ibn Hudžr, radijallahu ‘anhu, u podužem hadisu ovo opisuje riječima: „Zatim bi skupio dva prsta tako što bi napravio od njih halku.“ Bilježe Ebu Davud, en-Nesa’i, ed-Darimi i drugi sa vjerodostojnim senedom. Sifetu salatin-nebijj, 209. (op. rev.)

[229] Kao što stoji u navedenom hadisu od Ibn Omera: „Ispružene lijeve šake.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[230] Ibn Mes'ud, radijallahu ‘anhu, kaže: „Od Sunneta je tiho učenje tešehhuda.“ Bilježe Ebu Davud i et-Tirmizi koji ga ocjenjuje kao hasen. (op. rev.)

[231] Bilježi Buharija, br. 831., i Muslim, br. 402.

[232] Bilježi Muslim, br. 403.

[233] Bilježi Buharija, br. 3370., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 406.

[234] Bilježi Buharija, br. 6360., i Muslim, br. 407.

[235] A’iša, radijallahu ’anha, kaže: „I nakon svaka dva rekata bi učio et-tehijjatu.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[236] Abdullah ibn Omer, radijallahu ‘anhuma, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, donio početni tekbir i podigao ruke, zatim bi podigao ruke kada bi krenuo na ruku’, zatim kada kaže Semi’allahu limen hamideh, zatim kada bi ustao nakon drugog rekata. Bilježi Buhari. (op. rev.)

[237] Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin, govoreći o neučenju nečega mimo Fatihe na trećem i četvrtom rekatu: „Na ovo ukazuje hadis kojeg prenosi Ebu Katade, radijallahu ‘anhu, i koji je vjerodostojan i zabilježen u Sahihima Buharije i Muslima, i u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na druga dva rekata učio samo el-Fatihu. Međutim, hadis Ebu Se’ida el-Hudrija ukazuje da je na zadnja dva rekata učio nešto, jer je spomenuo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio na prva dva rekata suru, podjednako na oba rekata, a na druga dva rekata je učio koliko pola toga. (…) Međutim, ono izgleda očito je da se ova dva hadisa mogu pomiriti tako da se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nekada radio ono na šta ukazuje hadis kojeg prenosi Ebu Seid el-Hudri, a nekada ono na šta ukazuje hadis Ebu Katade. Namaz nije bio samo jedan pa da kažemo da ima kontradikcije, već je svakog dana klanjao pet puta, pa kada se mogu pomiriti hadisi to postaje obaveza prije nego što se pribjegne derogiranju ili preferiranju jednog nad drugim.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/66. (op. rev.)

[238] Bilježi Buharija, br. 828.

[239] Hadis je ispravan, a bilježi ga Ebu Davud, br. 731.

[240] Bilježi Muslim, br. 579.

[241] Bilježi Muslim, br. 588.

[242] Bilježi Buharija, br. 834., i Muslim, br. 2705.

[243] Hadis je ispravan, a bilježi ga Buharija u El-Edebu-l-mufredu, br. 771., i Ebu Davud, br. 1522.

[244] Bilježi Buharija, br. 2822.

[245] Bilježi Muslim, br. 582., i Ebu Davud, br. 996., i Ibn Madže, br. 914.

[246] Bilježi Buharija, br. 828.

[247] Tj. tu bi ostajao dulje. (op. prev.) Bilježi Buharija, br. 792., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 471.

[248] Bilježi Buharija, br. 631.

[249] Bilježi Muslim, br. 592.

[250] Hadis je dobar, a bilježi ga Ebu Davud, br. 1041., i Tirmizi, br. 301.

[251] Bilježi Muslim, br. 591.

[252] Bilježi Muslim, br. 592.

[253] Bilježi Buharija, br. 844., i Muslim, br. 593.

[254] Bilježi Muslim, br. 594.

[255] Bilježi Muslim, br. 597.

[256] Bilježi Muslim, br. 596.

[257] Hadis je ispravan, a bilježe ga Tirmizi, br. 3413., i Nesai, br. 1351.

[258] Hadis je ispravan, a bilježe ga Tirmizi, br. 3410., i Nesai, br. 1348.

[259] Hadis je ispravan, a bilježe ga Tirmizi, br. 3410., i Nesai, br. 1348.

[260] Hadis je dobar, a bilježe ga Ebu Davud, br. 1510., i Tirmizi, br. 3583.

[261] Hadis je ispravan, a bilježe ga Ebu Davud, br. 1523., i Tirmizi, br. 2903.

[262] Hadis je ispravan, a bilježi ga Nesai u Es-sunenu-l-kubra, br. 9928., i Taberani u El-Kebiru, 8/114.

[263] Hadis je dobar, a bilježi ga Ebu Davud, br. 832., i Nesai, br. 924., i ovo je njegova verzija.

[264] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ono što stignete od namaza klanjajte, a ono što ste zakasnili – upotpunite.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[265] Huzejfe ibnul-Jeman, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao noću i učio el-Bekaru, zatim en-Nisa’, zatim Alu Imran. Bilježi Muslim. Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anhu, prenosi (op. rev.)

[266] Bilježi Muslim, 1638. (op. rev.)

[267] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, kaže: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi donio početni tekbir šutio bi nakratko, pa rekoh: 'Za tebe bih dao i oca i majku, o Allahov Poslaniče, šta učiš dok šutiš nakon tekbira i prije učenja?“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[268] Od Semure ibn Džunduba, radijallahu ‘anhu, se prenosi da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dva puta zastao, kada bi započeo namaz, i kada bi završio učenje el-Fatihe i sure prije ruku’a. Hadis bilježe Ahmed, et-Tirmizi i drugi, i et-Tirmizi kaže: „Hadis je hasen.“ (op. rev.)

[269] Kao razlog za to se navodi da je to postupak jevreja u njihovom namazu, a nama je zabranjeno da oponašamo nevjernike, bilo da su jevreji ili neko drugi, a pogotovo vjerskim propisima, jer su njihove vjere dokinute vjerom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem“ eš-Šerhul-mumti', 3/72. (op. rev.)

[270] Ovo sjedenje se naziva el-iq’a’ i ima nekoliko vidova. Šejh Ibn Usejmin kaže: „Prvi vid jeste da ispruži gornji dio stopala na zemlju i da sjedne na pete, i ovo je pokuđeno. (…) Drugi vid je da podvije stopala i sjedne na pete. (…) Treći vid je najbliži sjedenju psa, a to je da uspravi i potkoljenice i butine, a da sjedne na zadnjicu. (…) Četvrti vid je da usprave i podviju stopala i da sjedne na zadnjicu između njih.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/73. Samo je drugi vid potvrđen sunnetom kao što stoji u već navedenom hadisu od Ibn Abbasa, dok ostali nisu propisali jer sliče sjedenju psa, a pogotovo treći vid koji je nasličniji sjedenju psa. (op. rev.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da čovjek sjedi poput psa. Bilježi Ahmed u Musnedu, da šejh el-Albani ga ocjenjuje kao hasen. (op. rev.)

[271] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da čovjek klanja držeći ruke na bokovima. Bilježi Buharija. (op. rev.)

[272] Enes, radijallahu ‘anhu, prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Budite ravnomerni na sedždi, i nemojte opružati svoje podlaktice na zemlju poput psa.“ Bilježe ga Buharija, Muslim, et-Tirmizi i drugi. (op. rev.)

[273] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da čovjek klanja kada je prisutan obrok i kada mora obaviti veliku ili malu nuždu. Bilježi Muslim, br. 560. (op. rev.)

[274] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Sedl je da čovjek baci gornji ogrtač (ili odjeću koja prekriva gornu polovinu tijela) preko ramena bez da jedan kraj (koji je na jednom ramenu) baci preko drugog ramena. Neki učenjaci definišu sedl da čovjek stavi gornji ogrtač na glavu bez ga pusti sa lijeve i desne strane. Neki učenjaci definišu sedl da čovjek pusti odjeću ispod članaka, i u tom slučaju je isto što i isbal. Naši (hanbelijski) učenjaci fikha ga definišu kao stavljanje odjeće preko ramena bez da jedan kraj odjeće baci preko drugog. Ali, ako se ova odjeća inače tako nosi, onda nije problem, i zato je šejhul-islam Ibn tejmijje rekao da stavljanje el-kaba’e na ramena bez da se obuču rukavi ne spada u sedl, a el-kaba’ je odjeća poput današnjeg džubbeta.“ Eš-Šerhul-mumti’, 2/85. (op. rev.)

[275] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio pokrivanje usta u namazu. Bilježe Ebu Davud i et-Tirmizi, a Ibn Huzejme i ez-Zehebi ga ocjenjuju kao vjerodostojan. Vidjeti: Sahihu Ebi Davud, 3/209. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Iz toga se izuzima kada čovjek zijeva ili pokrije usta kako bi zaustavio zijevanje.“ Eš-Šerhul-mumti’, 2/87. (op. rev.)

[276] Tj. da sveže kosu ili zavrne rukave da ne čine sedždu sa ostalim dijelovima tijela. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne zadržavam kosu niti odjeću (u namazu).“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[277] Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: „Zijevanje je od šejtana, pa kada neko od vas dobije nagon za zijevanjem neka se suzdrži koliko može.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[278] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Pljuvanje u džamiji je grijeh, a otkup za to je da se zakopa.“ Bilježi Buharija. Ovo je bilo u vremenu kada su u džamijama klanjali na pijesku i nisu imali tepihe. (op. rev.)

[279] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Neka ne pljuje prema Kibli, već na lijevu stranu ili ispod svog stopala.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[280] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Šta je nekim ljudima koji dižu svoje poglede ka nebu? (…) Ili će prekinuti ili će im vid biti oduzet!“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[281] Osman ibn Ebil-’As je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: „O Allahov Poslaniče, doiste me šejtan ometa u namazu i čini da griješim u učenju.“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: „To je šejtan, zove se Hanbez, pa kada ga osjetiš zatraži kod Allaha utočište od njega i pljucni tri puta na svoju lijevu stranu.“ On reče: „Tako sam uradio i Allah ga je otklonio od mene.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[282] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Nemoj klanjati osim prema perdi (sutri), i nemoj nikome nikako dozvoliti da prođe ispred tebe, a ako pokuša – bori se protiv njega, jer sa njim je njegov pratilac šejtan.“ Bilježi ga Ibn Huzejme sa dobrim senedom, kako ga ocjenjuju šejh el-Albani i Šu’ajb el-Arnaut.. Vidjeti: Sifetu salatin-nebijj, 1/115.

[283] Abdullah ibn Omer, radijallahu ’anhuma, kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi, kada bi izašli da klanjaju bajram namaz, naredio da se ispred njega stavi kratko koplje prema kojem bi klanjao, a ljudi su bili iza njega. To je radio i na putovanju.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[284] Bilježi Muslim, br. 510.

[285] Bilježi Buharija, br. 738., i ovo je njegova verzija., i Muslim, br. 390.

[286] Bilježi Buharija, br. 739.

[287] Džabir, radijallahu ‘anhu, kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je predvodio u namazu, a Ebu Bekr je bio iza njega, pa kada bi Allahov Poslanik donio tekbir i Ebu Bekr bi donio tekbir kako bismo mi čuli.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[288] Enes, radijallahu ‘anhu, kaže: „Klanjali smo za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, po velikoj vrućini, pa kada neko od nas ne bi mogao da spusti čelo na zemlju, prostro bi dio svoje odjeće i učinio sedždu na njemu.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[289] Hadis o tome bilježi Buhari. (op. rev.)

[290] Sehl ibn Sa’d es-Sa’idi kaže: „Ebu Ber je predvodio namaz, pa je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dok su bili u namazu, i on stade u saff. Ljudi počeše udarati rukama, a Ebu Bekr se nije osvrtao u namazu. Kada su ljudi sve više udarali rukama, on se okrenuo i vidio Allahvog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu naišareti da ostane na svom mjestu. Kada to vide, Ebu Bekr podiže ruke i izreče hvalu Allahu na tome, a zatim se povuče unazad dok ne stade u saff, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se pomjeri naprijed.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[291] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Nije dozvoljeno da čini sedždu na jedan o dijelova tijela koji moraju biti na zemlji (na sedždi), kao da stavi čelo na šake, ili da stavi jednu ruku preko druge, ili jednu nogu preko druge, jer kada to uradi, kao da je učinio sedždu jednim dijelom tijela (umjesto na oba).“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/37. (op. rev.)

[292] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ponekada činio sedždu na malu sedžadu ispletenu od palminog lišća, koja je bila velika koliko da može na nju spustiti čelo i ruke. Hadis o tome Bilježi Buhari. (op. rev.)

[293] Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anhu, je rekao: „Ko stigne na jedan rekat džume neka klanja još jedan, a ko propusti oba, neka klanja četiri.“ Bilježi ga et-Taberani u el-Mu’džemul-kebiru, a el-Hejsemi kaže da mu je sened hasen. Vidjeti: Medžme’uz-zeva’id, 2/192. Bilježi ga i Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 1/126. (op. rev.)

[294] Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin govoreći o vrstama namaza koji se naklanjavaju: „Druga vrsta: oni koji se ne naklanjavaju kad prođe njihovo vrijeme osim u njihovo vrijeme sljedećeg dana, a to je bajram namaz.“ Eš-Šerhul-mumti’, 5/58. „Neki ljudi su vidjeli mlađak zadnjeg dana ramazana, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da izađu na musallu sutradan (drugog dana bajrama).“ Bilježe Ebu Davud i ed-Darekutni koji kaže da je hasen. (op. rev.)

[295] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko zaboravi klanjati neki namaz, neka ga klanja kada se sjeti.“ (op. rev.)

[296] „Dokaz je sljedeće: 1. Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ’Ko prespava namaz ili ga zaboravi, neka ga klanja kada se probudi.’ Ovo obuhvata sami namaz i njegovu kakvoću, i njegovo mjesto među namazima, iz čega proističe da mora biti na svom mjestu koje mu pripada po redu. (…) 2. Također je vjerodostojno preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da nije mogao klanjati četiri namaza na dan Hendeka, pa ih je naklanjao po redu. (Bilježe Ahmed, en-Nesa’i i drugi.) 3. Tako je i sa spajanje, Poslanik je spajao namaze po redu, počinjući od prvog. Sve ovo su dokazuju koji ukazuju na obaveznost redoslijeda u naklanjavanju namaza.“ Eš-Šerhul-mumti’, 2/65. (op. rev.)

[297] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Allah je mom ummetu oprostio ono što urade nenamjerno, iz zaborava i ono na šta su prisiljeni.“ Bilježe Ibn Madže i el-Bejheki, a šejh el-Albani da ocjenjuje vjerodostojnim s aspekta ukupne jačine svih puteva kojima je prenesen. Miškatul-mesabih bi tahkikil-Elbani, 3/1771. (op. rev.)

[298] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Dokaz obaveznosti (klanjanja onog namaza čije vrijeme je pri isteku prije nego naklanjavanje propuštenih) jeste: 1. Da je Allah naredio da se klanja namaz čije je vrijeme sada, pa kada klanjaš drugi namaz, učinit ćeš da onaj čije je vrijeme sada izađe iz svog vremena. 2. Kada daš prednost onom namazu kojeg si propustio nećeš imati nikakvu korist od toga, jer ako to uradiš onda oba klanjanja postaju naklanjavanje, a ako počneš sa trenutnim namazom, onda će to biti obavljanje na vrijeme tog namaza, a naklanjavanje propuštenog, što je bez sumnje preče. Pitanje: da li spada obaveznost redoslijeda zbog još nečega? Odgovor: da, spada, u slučaju da je vrijeme za namaz kojeg ne možeš sam obaviti, poput džume. Ako bi se sjetio da imaš propuštenih namaza nakon što je proučen ikamet za džumu, i ne možeš stići da naklanjaš propuštene i da klanjaš džumu, onda ćeš početi da džumom, jer je propuštanje džemata za džumu poput prolaska vremena, jer ako propustiš džemat za džumu propustio si džumu, pošto je ne možeš klanjati nakon propuštanja džemata.“ Eš-Šerhul-mumti’, 2/66. Također kaže: „Ako trebaš klanjati podne i dođeš (u džamiju) a oni klanjaju ikindiju, kažemo, po ispravnom mišljenju: ’Klanjaj ja njima ali sa nijjetom podne namaza, i razlika između tvog i njihovog nijjeta ne šteti.’“ Eš-Šerhul-mumti’, 2/66. (op. rev.)

[299] Bilježi Muslim, br. 680.

[300] Nafi’ prenosi da je Abdullah ibn Omer, radijallahu ’anhuma, pao u nesvijest mjesec dana i nije nadoknađivao namaze osim onih u danu u kojem se probudio. Također Nafi’ prenosi da je Ibn Omer bio u nesvijesti dan i noć i da nije nadoknađivao namaze. Vidjeti: Musannefu Abdirrezzak es-San’ani, br. 4150-4160. (op. rev.)

[301] Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmijje o čovjeku koji se probudi džunub blizu izlaska Sunca i boji se da uzme gusul hladnom vodom po hladnom vremenu, a ako bi htio da je zagrije prošlo bi namasko vrijeme. Da li je njemu dozvoljeno da odloži namaz dok se ne okupa, ili će uzeti tejemmum i klanjati? On odgovara: „Po ovom pitanju imaju dva stava učenjaka. Većina njih, poput Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda mu naređuju da traži vodu makar klanjao i nakon izlaska Sunca, a Malik mu naređuje da klanja u vremenu sa tejemmumom, jer se vremenu daje prednost u odnosu na druge namaske obaveze. Dokaz za to je činjenica da ako bi se čovjek probudio na početku namaskog vremena i znao da neće naći vodu osim nakon namaskog vremena, klanjaće sa tejemmumom u namaskom vremenu po konsenzusu muslimana, a neće čekat da prođe namasko vrijeme da bi klanjao sa gusulom. Što se tiče prvih, oni razdvajaju između ove i sličnih situacija i između situacije spomenute u pitanju, pa kažu da je čovjek (koji spava) obavezan namazom onda kada se probudi, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ’Ko prespava ili zaboravi namaz neka ga klanja kada se sjeti.’ Pa ako naredba obavljanja namaza za njega stupa na snagu nakon što ga se sjeti i ako, prema tome, tada za njega stupa na snagu naredba kupanja (ako je potrebno) koje traje uobičajeno vrijeme, pa u tom slučaju klanjanje namaza nakon izlaska Sunca je ustvari (za tog čovjeka) klanjanje namaza u njegovom vremenu koje je Allah odredio. A Allah najbolje zna.“ El-Fetava el-kubra, 1/305.

Na drugom mjestu kaže: „Ko bude budan u početku namaskog vremena, a voda mu je daleko i ne može doći do nje osim nakon prolaska vremena, onda će klanjati u namaskom vremenu sa tejemmumom, na čemu su složni učenjaci. Također, ako je puno hladno i škodi mu hladna voda, a ne može da ode u hammam ili da zagrije vodu osim nakon prolaska namaskog vremena, klanjaće na vrijeme sa tejemmumom. Žena i muškarac su po ovom pitanju isti, pa ako bi bili džunub i ne bi se mogli okupati dok ne prođe namasko vrijeme, klanjat će u namaskom vremenu sa tejemmumom. I ako se ženi prekine krv hajza u namaskom vremenu i ne može se okupati osim nakon namaskog vremena, uzet će tejemmum i klanjati na vrijeme. Ko misli da je bolji namaz sa vodenom čistoćom nakon prolaska namaskog vremena nego namaz u njegovom vremenu sa tejemmumom, takav je zabludeo i neznalica. Ako se čovjek probudi na kraju sabahskog vremena koje će proći ako se okupa, većina učenjaka smatra da će se okupati i klanjati nakon izlaska Sunca, i ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda kao i jedan stav unutar malikijskog mezheba, dok je drugi Malikov stav da će uzeti tejemmum i klanjati prije izlaska Sunca, kao što smo već spomenuli u tim temama, jer je namaz na vrijeme sa tejemmumom bolji od namaza nakon svog vremena sa gusulom. Ispravan je stav većine, jer namasko vrijeme za onog ko spava počinje od kad se probudi, kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ’Ko prespava ili zaboravi namaz neka ga klanja kada se sjeti, jer je to njegovo vrijeme.’ Tako za onog ko spava namasko vrijeme počinje kada se probudi, i prije toga za njega nije bilo namasko vrijeme. Ako je tako, onda onaj ko se probudi prije izlaska Sunca i ne može se okupati i klanjati osim nakon izlaska Sunca, taj je klanjao namaz u njegovom vremenu i nije ga propusti, za razliku od onoga ko se probudi na početku namaskog vremena, jer je za takvog namasko vrijeme bilo prije izlaska Sunca i on ne smije propustiti namaz. Tako je i sa onim ko zaboravi namaz pa se sjeti.“ El-Fetava el-kubra, 2/30. (op. rev.)

[302] Bilježi Buharija, br. 597., i Muslim, br. 684., i ovo je njegova verzija.

[303] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao za onoga ko propusti prvi tešehhud: „Ko ustane nakon dva rekata i ne uspravi se potpuno – neka sjedne, a ako se uspravi potpuno neka ne sjeda, i neka (na kraju) učini dvije sedžde.“ Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i et-Tahavi u Šerhu me’anil-asar, i hadis je vjerodostojan kada svi njegovi senedi uzmu u obzir. Vidjeti: Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 2/450-451. (op. rev.)

[304] Hadis je ispravan, a bilježi ga Ebu Davud, br. 564., i ovo je njegova verzija, i Nesai, br. 855.

[305] Va’il ibn Hudžr kaže: „Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio: ve led-dāllīn, izgovorio bi amin glasno.“ Bilježe ga Ahmed, Ebu Davud i et-Tirmizi. Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen, a Ibn Hadžer kao sahih u djelu et-Telhisul-habir, 1/256. (op. rev.)

[306] Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mjesec dana na podne, ikindiji, akšamu, jaciji i sabahu učio kunut dovu nakon vraćanja sa ruku’a na zadnjem rekatu protiv ogranaka plemena Benu Sulejm: Ra’l, Zekvan i Usajjeh, a iza njega su aminovali.“ Bilježi Ebu Davud sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Miškatul-mesabih, 1/403. (op. rev.)

[307] Iz ovoga se izuzima nenamjerno izostavljanje uslova koji spadaju u zabrane, poput onog ko zaboravi da mu je odjeća nečista, ili ne zna propis nečistoće. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ispravo u svim ovim mes’elama jeste da ne mora ponavljati namaz, bilo da je zaboravio da na sebi ima nedžaset, ili da je zaboravio da ga opere, ili da nije znao da na sebi ima nedžaset, ili da nije znao da je to što je na njemu ustvari nedžaset, ili nije znao propis nedžaseta, ili nije znao da li je taj nedžaset na njemu od prije namaza ili nakon namaza. Poseban dokaz za ovo pitanje je to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao u nanulama na kojima ima nedžaset, i Džibril ga je obavijestio o tome, pa Poslanik nije ponovo počeo namaz. (Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed sa sahih senedom.) Ako ovo (imanje nedžaseta bez znanja o tome) nije poništilo početak namaza, ono ne poništava ni ostatak namaza. Ako bi neko rekao: ’Zašto to isto ne kažemo za onog ko klanja bez abdesta, a ne zna ili zaboravi?’ Odgovor je da ostavljanje abdesta spada u ostavljanje naređenog, jer je abdest naređen i od čovjeka se traži da se abdesti, dok nedžaset spada u zabranjene stvari za koje se traži od čovjeka da ih se kloni. Ne može se vršiti analogija između činjenja zabranjenog i ostavljanja naređenog, jer kada se činjenje zabranjenog oprosti zbog neznanja ili zaborava njegov počinioc biva poput onog ko ga nije ni uradio, jer nema grijeh zbog toga, dok se onome ko ispusti naređenu stvar zbog neznanja ili zaborava oprašta u tom trenutku i nema grijeh poput onog ko ga je ostavio namjerno, ali može to nadoknaditi time što će ponoviti djelo onako kako je naređeno. Obrati pažnju na ovu razliku, jer je jasna.“ Eš-Šerhul-mumti’, 2/233.

[308] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin o spominjanju vadžiba odvojeno od ruknova kaže: „Da li to znači da ruknovi nisu obavezni (vadžibi)? Ne znači da ruknovi nisu obavezni, već su ruknovi obavezniji i pritvrđeniji, i razlikuju se od vadžiba po tome što se ruknovi moraju učiniti i ako se zaborave, dok ako se zaborave vadžibi oni se ne moraju učiniti i umjesto njih se čini sehvi sedžda. Zato onaj ko zaboravi rukn njegov namaz nije ispravan osim ako učini taj rukn, a onaj ko zaboravi vadžib, može ga zamijeniti sehvi sedždom.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/315. (op. rev.)

[309] Kaže Mesur el-Behuti: „Zato što to prekida uzastopnost namaskih radnji i ruknova.“ Međutim, imam Ahmed kaže: „Ne kvari namaz ako nije namjerno.“ (Vidjeti: el-Mubdi’, 1/484., el-Insaf meaš-šerh, 3/613.) Ovaj stav je odabrao i Medžd ibn Tejmijje, a dokaz je hadis poznat kao ’priča o vlasniku dvije ruke’, kojeg bilježi Buharija, a u kojem Ebu Hurejre kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je predvodio namaz i klanjao dva rekata, a zatim je predao selam. Zatim je ustao i otišao do opruženog parčeta drveta u džamiji i naslonio se na njega, kao da je ljut. Stavi desnu šaku na lijevu, umrsi prste, i nasloni obraz na vanjski dio lijeve šake. Izašao sam brzo iz vrata džamije, a ljudi rekoše: ’Da li se to skratio namaz?’, među ljudima su bili Ebu Bekr i Omer, ali su se ustručavali da se obrate Poslaniku. Među ljudima bijaše i čovjek poznat po dugim rukama, zvani ’vlasnik dvije ruke’, koji reče: ’Allahov Poslaniče, da li si zaboravio ili je skraćen namaz?’ On reče: ’Nisam zaboravio, niti je skraćen namaz.’ Zatim upita ostale: ’Da li je kao što kaže ’vlasnik dvije ruke’? Prisutni rekoše: ’Jeste.’“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zatim ustao i nastavio sa namazom dok ga nije upotpunio i nije počinjao namaz ispočetka. (op. rev.)

[310] Ibn Abdulberr prenosi konsezus učenjaka da onaj ko klanja bez odjeće uz mogućnost da se obuče njegov namaz je neispravan. Vidjeti: et-Temhid, 6/379. I Ibn Tejmijje prenosi da su učenjaci složni na tome. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 22/116-117. Dokaz da nenamjerno otkrivanje avreta ne kvari namaz je predaja Amra ibn Selemea, radijallahu ‘anhu, koji kaže: „Predvodio sam ljudima namaz, a nosio sam mali žuti ogrtač, pa kada bih učinio sedždu otkrio bi mi se avret. Jedna žena reče: ’Sakrijte od nas avret vašeg učača.’ Zatim su mi ljudi kupili omanski ogrtač i ničemu se, otkad sam primio islam, nisam obradovao kao njemu.“ Bilježi Buhari. Hanefije i hanbelije smatraju da namaz ne kvari nenamjerno otkrivanje malog dijela avreta, dok šafije smatraju da kvari. Vidjeti: Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 2/108. (op. rev.)

[311] Učenjaci razdvajaju između toga da neko uradi nešto što kvari namaz unutar samog namaza znajući da je u namazu, i da to uradi nakon što – greškom ili iz zaborava – preda selam prije vremena, kao u priči o ’vlasniku dvije ruke’. O ovoj drugoj situaciji, šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže, osvrćući se na priču o ’vlasniku dvije ruke’: „Pauza poput ove od tri, četiri, pet minuta i slično ne sprečava da se nastavi namaz, ali ako se sjeti (da je greškom predaodddddddddx selam) tek nakon dužeg vremena, nakon sahat ili dva, onda mora početi namaz ispočetka.“ Zatim navodi tri situacije koje ne kvare namaz ako greškom ili iz zaborava preda selam prije vremena: 1. Da priča nešto što nije radi koristi namaza. 2. Da priča malo radi koristi namaza. 3. Da priča mnogo radi koristi namaza. Kaže: „Drugi stav po ovom pitanju jeste da namaz neće biti pokvaren u ove tri situacije, jer ovaj što je pričao ne smatra da je u namazu i nije namjerno pogriješio, a Allah Uzvišeni je rekao: Nije vam grijeh ono što ste greškom učinili, već ono što namjerno učinite. (el-Ahzab, 5.) I ovaj stav je ispravan. Isto tako, ispravan je stav da, ako bi iz zaborava predao selam (prije vremena), neće pokvariti namaz ako nešto pojede ili popije i tome slično, jer on nije namjerno učinio nešto što kvari namaz zato što ne zna stvarno stanje (tj. ne zna da je u namazu), niti ga kvare druge stvari koje inače kvare namaz, osim gubljenja abdesta. To je zato što nakon gubljenja abdesta ne može da se nastavi namaz, jer ga gubljenje abdesta potpuno prekida.“ Zatim spominje propis prve situacije – onog ko uradi nešto što kvari namaz znajući da je u namazu, ali ne znajući propis govora unutar namaza: „Također, ako bi govorio unutar samog namaza iz zaborava ili neznanja, neće mu biti pokvaren namaz po ispavnom mišljenju, a dokaz je ajet kojeg smo spomenuli: Nije vam grijeh ono što ste greškom učinili, već ono što namjerno učinite. (el-Ahzab, 5.) i hadis Mu’avije ibnul-Hakema koji je govorio u namazu. Kada je on počeo klanjati neki čovjek je kihnuo i rekao ’Elhamdulillah.’, a Mu’avija mu je rekao: ’Jerhamukellah.’ na što su ga prisutni počeli preko gledati, na šta je on rekao: ’Teško meni! Zašto me tako gledate!?’ ljudi počeše udarati rukama po butinama i on ućute. Nakon namaza Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: ’ﷻ‬ ovom namazu ne treba pričati ništa od ljudskog govora, već je u njemu slavljenje i veličanje Allaha, i učenje Kur’ana.’ (Bilježi Muslim.), i nije mu naredio da ponovi namaz, jer nije znao da je to zabranjeno iako je namjerno pričao.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 3/366. (op. rev.)

[312] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako bi se nasmijao ispuštajući glas, to je poput govora, čak je gore od govora zbog potpune suprotnosti smijeha namazu, i zato što je smijeh bliži igranju nego govor, pa kada se čovjek nasmije u namazu, pokvaren mu je namaz, jer to sliči igri. Ako se samo nasmiješi, nije mu pokvaren namaz, jer nije ispustio glas. Međutim, ako ga smijeh savlada bez njegove volje, poput nekih ljudi koji se ne mogu suzdržati od smijeha kada čuju nešto što im je smiješno, i nasmiju se mimo svog izbora, namaz takvih – po jačem mišljenju – nije pokvaren. Također, ako bi mu nešto palo pa (instinktivno) bez svoje volje rekao: ’Uh.’, namaz mu neće biti pokvaren, jer nije namjerno učinio nešto što kvari namaz.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/366. (op. rev.)

[313] Kaže Ibnul-Munzir: „Učenjaci su postigli konsenzus da su jelo i piće zabranjeni u namazu, i složili su se svi od kojih pamtimo govor da je onaj ko nešto namjerno pojede ili popije u namazu obavezan da ga ponovi.“ ﷻ‬ hanbelijskom mezhebu nije pokvaren namaz ukoliko čovjek iz zaborava ili neznanja nešto malo pojede ili popije, na osnovu općenitosti hadisa: „Mom ummetu je oprošteno ono što (nenamjerno) pogriješi, što zaboravi i na šta je prisiljen.“ Hadis sa raznim senedima i verzijama bilježe Ibn Madže, Ibn Hibban, ed-Darekutni, et-Taberani, el-Hakim i drugi, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, el-Hakim, ez-Zehebi, Ibn Hazm, es-Sujuti, en-Nevevi i drugi. El-Eusat, 3/248. (op. rev.)

[314] Zbog ajeta: i pred Allahom ponizno stojte. (el-Bekara, 238.), i zbog hadisa: „Klanjaj stojeći, pa ako ne možeš, onda sjedeći, pa ako ne možeš onda na bok.“ Biježi Buhari. Iz ovoga se izuzima nafila, zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao nafile na jahalici na putovanju s tim da nije klanjao na njoj farzove (bilježi Buhari), i zato što je rekao: „Onaj ko klanja sjedeći ima pola nagrade onoga ko klanja stojeći.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[315] Zbog hadisa: „ﷻ‬ namaz se ulazi tekbirom, a izlazi selamom.“ Bilježe ga Ahmed, Ebu Davud, el-Hakim i drugi, i el-Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim, a ez-Zehebi se slaže sa njim. (op. rev.)

[316] Detaljan govor o učenju el-Fatihe je već prethodio, glavni dokaz da je el-Fatiha u namazu rukn je hadis: „Nema namaza onaj ko ne prouči Fatihatul-Kitab.“ Bilježi Buharija. (op. rev.)

[317] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Dokaz da je on (ruku’) rukn jeste: 1. Allahov govor: O vjernici, činite ruku’ i sedždu (el-Hadždž, 77.) Allah je naredio ruku’, a poznato je da nije propisano činjenje samog ruku’a (mimo namaza), i zato se ajet mora odnositi na ruku’ u namazu. 2. Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi onome ko je nepravilno klanjao: ‘Zatim učini ruku’ dok se ne smiriš na njemu.’ (muttefekun ’alejh) 3. Ustrajnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u činjenju ruku’a na svakom namazu, i njegove riječi: ’Klanjajte kao što mene vidite da klanjam.’ (bilježi Buhari) 4. Konsenzus učenjaka na tome da je ruku’ rukn.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/304. (op. rev.)

[318] Zbog Poslanikovih riječi onome ko je nepravilno klanjao: „Zatim se podigni (sa ruku’a) dok se potpuno ne uspraviš.“ Muttefekun ’alejh. Zatim ustrajnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u činjenju ruku’a na svakom namazu, i njegove riječi: ’Klanjajte kao što mene vidite da klanjam.’ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[319] Uzvišeni Allahov kaže: O vjernici, činite ruku’ i sedždu (el-Hadždž, 77.) Od Ibn ’Abbasa se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se čini sedžda na sedam dijelova tijela i da se pritom ni kosa ni odjeća ne sprečavaju od padanja na zemlju: čelo, dvije ruke, dvije noge i dva koljena.“ Bilježi Buharija. ﷻ‬ drugom rivajetu kod Buharije stoji da je Ibn Abbas kod spomena čela rukom pokazao i na nos, kao da se broje kao jedan dio. Zatim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ustrajavao na činjenju sedžde na svakom namazu, i rekao je onome ko je nepravilno klanjao: „Zatim učini sedždu dok se na njoj ne smiriš na njoj.“ Muttefekun ’alejh. Također, učenjaci su postigli konsenzus da je sedžda rukn. Vidjeti: Meratibul-idžma’, 26. (op. rev.)

[320] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao čovjeku koji je nepravilno klanjao: „Zatim se digni sa sedžde dok se ne smiriš u sjedećem položaju.“ Muttefekun ’alejh. Zatim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ustrajavao na uspravljanju sa sedžde na svakom namazu i sjedenju između dvije sedžde. A’iša, radijallahu ’anha, je rekla: „Kada bi se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podigao sa sedžde ne bi išao na sljedeću dok se ne bi uspravio u sjedećem položaju.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[321] Zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na tome ustrajao u svim namazima i nikada je nije propuštao. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako bismo pretpostavili da čovjek ustane sa sedžde i stojeći prouči tešehhud, to ne bi bilo dovoljno, jer je ostavio rukn koji je sjedenje i tešehhud mora biti na sjedenju.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/310. (op. rev.)

[322] Abdullah ibn Mes’ud je rekao: „Prije nego nam je obaveznim (kao farz) propisan tešehhud mi smo govorili: ’Es-selamu ’alallahi min ’ibadihi, es-selamu ’ala Džebra’ile ve Mika’ile…’“ Bilježe ga el-Bejheki i ed-Darekutni i ocjenjuju ga vjerodostojnim. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Osnova je da su oba tešehhuda farz (rukn), ali prvi tešehhud je izuzet hadisom koji govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaboravio prvi tešehhud pa ga je nadoknadio sehvi sedždom., tako da samo zadnji tešehhud ostaje na propisu rukna.“ Vidjeti: Eš-Šerhul-mumti’, 3/310. Hanbelijski mezheb smatra da je i učenje salavata na zadnjem tešehhudu rukn, dokazujući to ajetom: Allah i meleki Njegovi donose salavate na Vjerovjesnika. O vjernici, i vi donosite salavate i selame na Njega! (el-Ahzab, 56.), zatim hadisom Ebu Mes’uda koji je rekao: „Došao je jedan čovjek pred Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a mi smo bili prisutni, pa je rekao: ’O Allahov Poslaniče, znamo kako da te poselamimo, ali kako da donosimo salavat na tebe kada klanjamo namaz?’ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ćutao dugo pa smo poželjeli da ga nije ni pitao. Zatim Allahov Poslanik reče: ’Kada donosite salavat na mene recite: Allahumme salli ’ala Muhammed…’“ Bilježi ed-Darekutni, 1/354., el-Hakim, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i el-Bejheki, a svi oni ga ocjenjuju vjerodostojnim. Kod Muslima stoji da mu je Bešir ibn Sa’d rekao: „Allah nam je naredio da donosimo salavat na tebe, pa kako da donosimo salavat na tebe?“ On je rekao: „Recite: Allahumme salli ’ala Muhammed…“ Šafijski mezheb smatra salavate vadžibom, uz dokaz da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio čovjeka kako dovi u namazu, a nije donio salavat na Poslanika, da je Poslanik rekao: „Ovaj je pohitao.“, zatim ga je pozvao i rekao mu: „Kada neko od vas klanja, neka počne sa pohvalom Allaha, a zatim neka donese salavat na Poslanika, a zatim neka Allaha moli šta želi.“ Bilježe Ahmed, Ebu Davud i et-Tirmizi koji kaže: „Hasen sahih.“ Hanefijski i malikijski sunnetom. Vidjeti: Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 2/401-402., i eš-Šerhul-mumti’, 3/310-312. (op. rev.)

[323] Zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao čovjeku koji je nepravilno klanjao za sve ruknove: „Dok se ne smiriš…“ Vidjeti: Eš-Šerhul-mumti’, 3/306. (op. rev.)

[324] Zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na tom redoslijedu ustrajao u svim namazima i nikada ga nije mijenjao, i zato što je čovjeku koji je nepravilno govorio: „zatim… zatim.. zatim.“, po redoslijedu. Vidjeti: Eš-Šerhul-mumti’, 3/312. (op. rev.)

[325] Zbog već navedenog hadisa: „ﷻ‬ namaz se ulazi tekbirom, a izlazi selamom.“ Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Stav bliži istini je da je predavanje selama na obje strane rukn, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvijek ustrajavao u tome i rekao je: ’Klanjajte kao što mene vidite da klanjam.’ (…) Iz toga su učenjaci izuzeli dženazu namaz, i rekli da u njoj ima samo selam na jednu stranu, i nisu rekli da je selam na drugu stranu sunnet. Dokaz im je to da oni (ashabi) koji su opisali Poslanikovo klanjanje dženaze namaza nisu spomenuli predavanje selama na obje strane.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/314-315. (op. rev.)

[326] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ovo je ispravan stav, zato što ostali ruknovi nakon propuštenog nisu na svom mjestu, zbog nedostatka redoslijeda. Tako svaki rukn nakon propušteno nije na svom mjestu jer je uslovljen redoslijed među ruknovima, i samim tim nije dozvoljeno nastaviti sa njima, već se mora vratiti na propušteni rukn. (…) Ukoliko stigne do istog rukna na sljedećem rekatu neće se vratiti, jer u njegovom vraćanju nema koristi, zato što ako se vrati, vratiće se na isto to mjesto i tako će drugi rekat će postati prvi, koji će ustvari biti mješavina prvog i drugog.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/372. (op. rev.)

[327] Bilježi Buharija, br. 756., i Muslim, br. 394.

[328] Zbog toga što je Mu’az ibn Džebel za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao jaciju za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim bi otišao u svoje pleme i njima predvodio jaciju, tako što bi on klanjao nafilu, a oni za njim jaciju namaz, koji je farz. Bilježi Muslim, a dodatak na hadis koji glasi: „Ona je njemu nafila, a vama farz.“, bilježe ed-Darekutni i el-Bejheki, a Ibn Hadžer kaže: „Prenosioci su ljudi od kojih prenose Buharija i Muslim.“ Fethul-Bari, 2/195. Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/256., i Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 3/215-216. (op. rev.)

[329] Analogno hadisu o Mu'azovom predvođenju jacije svom plemenu iako je to njemu bila nafila, a njima farz, tako da je još preče da je ispravno klanjanje farza iza imama koji klanja farz, koji je na višem stepenu od nafile i bliži drugom farzu od nafile. Vidjeti: eš-Šerhul-mumti', 4/260., Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 3/217-218. (op. rev.)

[330] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin o ovoj situaciji kaže: „Kada sjedne (nakon trećeg rekata) da li će zanijetiti da (ostatak) klanja sam i preda selam, ili će čekati imama? Odgovor je: on ima izbor. Međutim, smatramo da mu je bolje da zanijeti da završi namaz sam ukoliko može da stigne da klanja ostatak jacije namaza za imamom, kako bi time stigao jaciju u džematu. Ako neko kaže: ’Zašto dozvoljavate da zanijeti (da završi namaz) sam kad se imam mora slijediti?’, kažemo zato što postoji šerijatsko opravdanje, a osamostaljivanje (od imama) je dozvoljeno zbog šerijatskog i osjetilnog opravdanja. Dokaz za šerijatsko opravdanje je namaz u strahu, gdje jedna skupina ljudi klanja jedan rekat za imamom, pa kada imam ustane na drugi rekat ova skupina zanijeti da upotpuni namaz sama klanjajući za sebe drugi rekat, a zatim predaju selam i odlaze. Dokaz za osamostaljivanje od imama zbog osjetilnog opravdanja je slučaj osamostaljivanja jednog ashaba dok je klanjao namaz za Mu’azom ibn Džebelom, jer im je Mu’az ibn Džebel (pre)dugo klanjao. (…) Ako bi imam klanjao polako po Sunnetu, a muktediju to umaralo jer mora obaviti nuždu, onda mu kažemo da se osamostali (tj. zanijeti da ostatak namaza klanja za sebe, ne za imamom), brže završi namaz, preda selam i ode. Ako neko kaže: ’Šta kažete o tome da musafir klanja za imamom koji klanja četiri rekata, da li mu dozvoljavate da se osamostali i preda selam, jer musafir skraćuje namaz?’, kažemo: ’Ne dozvoljavamo mu to.’ Dakle, koja je razlika između njegove situacije i situacije onoga ko klanja akšam za imamom koji klanja jaciju? Odgovor je da je razlika očita, jer je ovdje upotpunjavanje četiri rekata ustvari upotpunjavanje svojstva namaza koje je propisano onome ko nije na putu, dok klanjanje akšama četiri rekata nije propisano ni u kom slučaju. Zato kažemo: u situaciji putnika došlo je do suprotstavljanja između skraćivanja namaza i obaveznosti slijeđenja imama, a pošto upotpunjavanje namaza od strane musafira nije haram, tj. onaj ko klanja potpun (četvororekatni) namaz na putu nije poput onog ko klanja akšam ili sabah četiri rekata, onda razlika između to dvoje postaje očita.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/261-263. (op. rev.)

[331] Bilježi Muslim, br. 423.

[332] Bilježi Buharija, br. 793., i ovo je njegova verzija., i Muslim, br. 397.

[333] Bilježi Muslim, br. 430., a hadis sa ovim značenjem spominje i Ebu Davud u svome Sunenu, u poglavlju o predavanju selama, (br. 998.), a on glasi: Džabir b. Semure kazao: „Neki od nas su prakticirali, klanjajući za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, da prilikom predaje selama pokažu rukom na desnu i na lijevu stranu. Pošto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završi namaz, reče: 'Zbog čega neki mašu rukom poput konja kada mašu repovima na Suncu? Dovoljno je da (ili je rekao: Zar nije dovoljno da urade ovako - pa je pokazao svojim prstom) samo nazovete selam svome bratu na desnoj i na lijevoj strani.'“ Ovaj hadis govori o tematici predaje selama i kao što kaže imam Buhari u djelu: Kurretu-l-'ajnejni bi ref'i-l-jedejni fi-s-salati (str. 1/31) govoreći o onima koji tvrde da dizanje ruku više puta u namazu nije propisano: „Ovim hadisom se taj stav ne može dokazivati, jer da može, onda bi se hadis odnosio i na zabranu dizanja ruku prilikom početnog tekbira, kao i prilikom bajramskih, jer u njemu nije spomenut izuzetak.“ (op. prev.)

[334] Iz ovoga se izuzimaju dodatni tekbiri na bajram namazu i namazu za traženje kiše, koji su sunnet, i tekbiri na dženazi namazu, koji su ruknovi, i tekbir mimo početnog za onog ko zatekne imama na ruku’u. A dokaz da su tekbiri mimo početnog vadžibi je govor Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Kada imam izgovori tekbir i vi izgovorite tekbir, a kada imam kaže: ’Semi’allahu limen hamideh.’, vi kažite: ’Rabbena lekel-hamd.’“ Muttefekun ’alejh. Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 3/316., i Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 2/406. (op. rev.)

[335] 'Ukbe ibn 'Amir, radijallahu ‘anhu, kaže: „Kada je objavljen ajet: فَسَبِّح بِاسْمِ رَبِّكَ العَظِيم – Pa veličaj ime Gospodara svoga veličanstvenog, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Činite to na vašem ruku’u.’“ Bilježe Ahmed, Ibn Madže i Ebu Davud, a vjerodostojnim ga ocjenjuju ez-Zehebi i ez-Zejle’i. (op. rev.)

[336] Zbog hadisa: „...kada imam kaže: ’Semi’allahu limen hamideh.’, vi kažite: ’Rabbena lekel-hamd.’“ Muttefekun ’alejh. I zato što Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije propuštao izgovor ovih riječi u namazu. Spomenuti hadis ukazuje i da se iz obaveznosti izgovaranja riječi: „Semi’allahu limen hamideh.“, izuzima muktedija, i obavezuje samo izgovorom riječi: „Rabbena lekel-hamd.“, nakon što imam kaže: „Semi’allahu limen hamideh.“ Vidjeti: Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 2/405. (op. rev.)

[337] 'Ukbe ibn 'Amir, radijallahu ‘anhu, kaže: „Kada je objavljen ajet: سَبِّح اسْمِ رَبِّكَ الأعلى - Veličaj ime Gospodara svoga Uzvišenog, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Činite to na vašoj sedždi.’“ Bilježe Ahmed, Ibn Madže i Ebu Davud, a vjerodostojnim ga ocjenjuju ez-Zehebi i ez-Zejle’i. (op. rev.)

[338] Šejh Muhammed el-Muhtar eš-Šenkiti kaže: „Ovaj zikr između dvije sedžde se smatra vadžibom shodno osnovi, tj. zato što smo smo vidjeli da je osnova u šerijatu da su zikrovi koji se izgovaraju na (raznim) ruknovima namaza vadžib, i ovaj zikr priključen njima, jer je i on zikr na namaskom ruknu poput njih. Uz to dodajemo da ga je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, praktikovao, što jača njegovo priključivanje vadžibima.“ Vidjeti: Šerhuz-zadil-mustakni’, 48. ders, 7. stranica. (op. rev.)

[339] Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Kada sjednete nakon svaka dva rekata, recite: Et-tehijjatu lillahi ves-salevatu…“ Bilježe en-Nesa’i, Ahmed, el-Bejheki, et-Tajalisi i drugi sa vjerodostojnim senedom po uslovima Muslima. Sifetu salatin-nebijj, 3/865. (op. rev.)

[340] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Dokaz da je vadžib je hadis Abdullaha ibn Mes’uda: ’Prije nego nam je obaveznim (kao farz) propisan tešehhud mi smo govorili: ’Es-selamu ’alallahi min ’ibadihi, es-selamu ’ala Džebra’ile ve Mika’ile…’ Ako neko kaže: ’Ovim hadisom ste dokazali da je zadnji tešehhud rukn, pa zašto njime dokazujete da je prvi tešehhud vadžib a ne rukn?’, odgovor je da kažemo da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je zaboravio prvi tešehhud, učinio sehvi sedždu umjesto da ponovo prvi tešehhud, a da je rukn ne bi ga mogao nadoknaditi sehvi sedždom. Dokaz da je se ruknovi ne mogu nadoknaditi sehvi sedždom je to što kad je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, greškom predao selam nakon dva rekata podnevskog ili ikindijskog namaza, on je upotpunio namaz klanjajući ono što je zaboravio a zatim ne učinio sehvi sedždu. Ovo je dokaz da obaveznost činjenja ruknova ne spada zbog zaborava i da se oni moraju učiniti. Zato kažemo: pošto je obaveznost prvog tešehhuda spala (sa Poslanika) zbog zaborava, to je dokaz da je on vadžib i da je namaz ispravan bez njega ako se zaboravi, ali nije ispravan ako se namjerno izostavi.“ Eš-Šerhul-mumti’, 3/323. (op. rev.)

[341] Poput onoga ko zaboravi prvi tešehhud i krene da ustane na kijam od sljedećeg rekata, pa se sjeti prije nego što ustane. (op. rev.)

[342] Seuban, radijallahu ‘anhu, kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi, kada bi htio otići s namaza (nakon selama) rekao: Estagfirullah, tri puta, a zatim bi rekao: Allahumme entes-selamu ve minkes-selamu tebarekte ja zel-dželali vel-ikram.“ Bilježe et-Tirmizi i Ibn Madže, i et-Tirmizi kaže: „Ovaj hadis je hasen sahih.“ (op. rev.)

[343] Bilježe Buharija, br. 401., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 572.

[344] Dokaz je priča o ’vlasniku dvije ruke’, kada je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, predao selam nakon dva rekata umjesto nakon četiri, a zatim su ga podsjetili, zatim je upotpunio namaz, predao selam, učinio dvije sedžde, i opet predao selam. Kaže šejh el-Usejmin: „Ovo je sehvi sedžda zbog viška jednog selama u namazu, a ne kako neki ljudi misle da je to sehvi sedžda zbog manjka jer je predao selam nakon drugog rekata, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao ono što je preostalo.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 3/341. (op. rev.)

[345] Kao u kazivanju o ’vlasniku dvije ruke’. (op. rev.)

[346] Od Abdullaha ibn Nudžejha se prenosi da im je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, predvodio podne namaz, pa je ustao nakon drugog rekata bez da sjedne (za tešehhud), i ljudi su ustali sa njim. Kada je završio namaz ljudi su čekali da preda selam, a on je donio tekbir dok je još sjedio, zatim učinio dvije sedžde, a zatim predao selam. Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[347] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Kada neko od vas sumnja i ne zna koliko je klanjao, tri ili četiri rekata, neka odbaci ono u šta sumnja i neka nastavi na osnovu onoga u šta je siguran, a zatim neka učini dvije sedžde prije nego preda selam.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[348] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Kada neko od vas sumnja u namazu, neka se trudi da spozna šta je tačno, i neka na osnovu toga upotpuni (ostatak namaza), zatim neka preda selam, a zatim neka učini dvije sedžde.“ Muttefekun ’alejh. Šejhul-Islam Ibn Tejmijje kaže: „Najjače mišljenje, koje je jedno od mišljenja Ahmeda, jeste da se razdvaja između dodavanja namazu i oduzimanju od njega, i između sumnje u kojoj preovladava jedna mogućnost kod čovjeka, i sumnje u kojoj ne preovladava i u kojoj uzima ono u šta je siguran. Ako će činiti sehvi sedždu zbog toga što je oduzeo nešto od namaza, onda će je učiniti prije selama, jer njome dopunjava i upotpunjava namaz. Ako je čini zbog dodavanja viška namazu, onda će je učiniti nakon selama, jer ona služi da šejtana rasrdi i ponizi, i kako ne bi u jednom namazu napravio dva viška. Ako je čini zbog sumnje u kojoj kod njega preovladava jedna opcija, onda sedžda služi da šejtana rasrdi i ponizi i učinit će je nakon selama. Ako (greškom) preda selam a ostalo mu je još namaza, zatim ga upotpuni, onda je jedan selam višak, tako da će sehvi sedždu učiniti nakon selama, srdeći i ponižavajući šejtana. Ako sumnja i nijedna opcija kod njega ne preovladava, onda će uzeti ono u šta je siguran. Tako će klanjati ili četiri ili pet rekata (pošto je uzeo manji broj i ostatak dodao na njega), pa ako je klanjao pet rekata, sehvi sedžda služi da broj rekata učini parnim, pa kao da je klanjao šest, i učinit će je prije selama. Ovaj stav kojeg smo poduprli obuhvata sve hadise koji su preneseni po ovom pitanju.“ El-Ihtijaratul-fikhijje, 61. (op. rev.)

[349] Neopravdano zaostajanje za imamom je zabranjeno, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Imam je tu da se slijedi, pa se nemojte razlikovati od njega.“ (Bilježi Muslim), i: „Kada imam donese tekbir, i vi donesite tekbir.“ (Bilježi Muslim), i: „Kada kaže: ve led-dāllīn, vi recite: Amin.“ (Bilježi Muslim.) i: „Kada imam ode na ruku’, i vi učinite ruku’.“ (Bilježi Muslim.), i: „Kada kaže Semi’allahu limen hamideh, vi recite: Rabbena lekel-hamd.“ (Bilježi Muslim.) (op. rev.)

[350] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Kašnjenje za imamom može biti sa opravdanjem i bez opravdanja. Ako je sa opravdanjem onda će otklanjati ono u čemu je zaostao i nastaviti da slijedi imama, i nije načinio prekršaj, makar zakasnio cijeli rukn ili dva rukna. Tako, ako bi neko pogriješio i zakasnio, ili ne bi čuo imama sve dok ga imam ne pretekne sa jednim ili dva rukna, otklanjat će ono u čemu kasni i nastaviti slijediti imama, osim ukoliko ga imam prestigne toliko da stigne na isti rukn na kojem se muktedija još uvijek nalazi. ﷻ‬ tom slučaju neće pokušati da stigne imama čineći sve što je propustio, već će nastaviti sa imamom, i bit će mu ispravan jedan rekat sastavljen od dva imamova rekata: onog kojem je zakasnio, i onog na koji je stigao njegov imam dok je muktedija ostao u mjestu. (…) Drugi imamov rekat će tebi biti ostatak tvog prvog rekata, pa kada imam preda selam, ti nadoknadi svoj drugi rekat. (…) Ukoliko sazna da kasni za imamom prije nego što imam stigne na isti rukn na sljedećem rekatu na kojem je muktedija na sadašnjem rekatu, onda će ga sustići i nastaviti da slijedi imama. (…) Što se tiče kašnjenja bez opravdanog razloga, ono može biti kašnjenje unutar rukna i kašnjenje ruknom. Kašnjenje unutar rukna znači da zakasniš u slijeđenju imama, ali stigneš na njegov rukn prije nego što ga on napusti, kao da on učini ruku’, a tebi ostao jedan ajet, ili dva ajeta od sure i ostaneš da stojiš dok to ne završiš, ali učiniš ruku’ i stigneš imama na ruku’u. ﷻ‬ ovom slučaju je tvoj rekat ispravan, ali to što si uradio je suprotno sunnetu, jer je propisano da pođeš na ruku’ onda kada tvoj imam stigne na ruku’, i da ne ne zaostaješ iza toga, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ’Kada učini ruku’, i vi učinite ruku’.’ Kašnjenje ruknom znači da te imam prestigne cijeli ruknom, tj. da on učini ruku’ i vrati se sa njega prije nego ti učiniš ruku’. (…) Ako zakasniš cijelim ruknom bez opravdanog razloga, tvoj namaz je neispravan, bilo da se radi o ruku’u ili drugom ruknu. Prema tome, ako bi se imam vratio sa prve sedžde, a muktedija ostane na toj sedždi doveći Allahu, zatim imam ode na drugu sedždu – namaz muktedije biva ništavnim jer je zakasnio cijeli rukn, i gdje je tu slijeđenje imama?“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/188. (op. rev.)

[351] Ovdje, dakle, imaju dvije situacije: situacija kada imam čini sehvi sedždu prije selama, i situacija kada imam čini sehvi sedždu nakon selama. Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: „Kada imam učini (sehvi) sedždu, muktedija ga mora slijediti, zbog općenitosti Poslanikovih riječi: ’Imam je tu da se slijedi, pa se nemojte razlikovati od njega.’ Primjer toga je kada bi imam zaboravio da kaže: Subhane rabbijel-ea’la, na sedždi, a muktedija to ne zna jer imam to ne izgovara naglas. Kada imam bude htio da preda selam, najprije će učiniti dvije (sehvi) sedžde zbog obaveznog zikra kojeg je zaboravio, a muktedija je obavezan da učini sedždu sa njim iako nije ispustio nijedan vadžib ni rukn, isto kao što mu je obaveza da sjedne nakon prvog svog rekata ukoliko je počeo namaz za imamom na drugom rekatu, iako to nije mjesto na kojem bi on inače trebao sjesti. Međutim, sjedi slijedeći imama. Ovo (u slijeđenju imamove sehvi sedžde) važi kada je ta sedžda prije selama, jer imam još nije prekinuo svoj namaz, ali ako će imam učiniti sehvi sedždu nakon selama, da li će ga muktedija slijediti? (…) Ispravan stav po ovom pitanju je da ako imam čini sehvi sedždu nakon selama, muktedija ga neće slijediti u tome, jer je slijeđenje u tom slučaju nemoguće. Imam će predati selam, i ako bi ga muktedija slijedio u predavanju selama, pokvario bi svoj namaz, i selam je prepreka (perda) koja stoji prije sehvi sedžde. Međutim, da li mora učiniti sehvi sedždu poslije selama kojeg će predati nakon što upotpuni svoj namaz kao što je to uradio imam? To iziskuje detaljnije pojašnjenje: ako je imam pogriješio u onom dijelu namaza na koji je stigao muktedija, obaveza mu je da učini sehvi sedždu nakon svog selama, a ako je imam pogriješio prije nego što se muktedija priključio namazu, nije mu obavezna.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 3/389-390. (op. rev.)

[352] Bilježi Buharija, br. 1229., i ovo je njegov verzija, i Muslim, br, 573.

[353] Malikijski, šafijski i hanbelijski mezheb smatraju da je sedžda tilaveta sunnet, a dokaz za to je hadis Zejda ibn Sabita u kojem stoji da je Zejd učio pred Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, suru en-Nedžm (koja u sebi sadrži ajet sedžde), i nije učinio sedždu tilaveta (Bilježi Buhari), a da je bila vadžib Poslanik bi mu naredio da je učini. Ako bismo rekli da je uslov da bude pod abdestom, Poslanik bi ga pitao da li je pod abdestom, kao što je jednog ashaba koji je ušao u džamiju dok je Poslanik držao džumansku hutbu, pa ga je Poslanik pitao: „Da li si klanjao?“, tj. tehijjetul-mesdžid, pa kada je rekao da nije, Poslanik mu je naredio da klanja dva rekata (Bilježi Muslim). Zatim, dokazuju i hadisom kojeg bilježi Buharija, a u kojem stoji da je Omer ibnul-Hattab, radijallahu ‘anhu, državo džumansku hutbu na minberu i učio suru en-Nahl, pa kada je stigao do ajeta sedžde spustio se sa minbera i učinio sedždu, a i ljudi sa njim. Kada ju je proučio na drugom hutbi nije učinio sedždu već je rekao: „Allah nam nije obavezao sedždu, osim ako mi želimo.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/91-92. Hanefije obaveznost dokazuju općenitim naredbama činjenja sedžde Allahu, i pokudom onih koji slušaju Kur’an i ne čine sedždu, ali prva skupina učenjaka daje prednost konkretnim dokazima nad općim. Vidjeti: Hašijetur-reudil-murbi’ lit-Tajjar ve akranih, 3/82-83. (op. rev.

[354] Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, kaže: „Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi proučio ajet sedžde dok smo bili kod njega, pa bi on učinio sedždu, a i mi sa njim.“ Bilježi Buhari. „Onaj ko pomno sluša jeste onaj ko pomno i pažljivo prati učačevo učenje, a onaj ko čuje je onaj ko nešto čuje bez da ga pomno i pažljivo prati (bez svoje volje). Po ovome, ako bi neko samo čuo muzički instrument (bez svoje volje), nema grijeh ukoliko nije kod njega prisutan, a ako ga pomno (namjerno) sluša onda ima grijeh. (…) Dokaz da isti propis imaju učač i onaj ko ga pomno sluša jeste to što je Musa, a.s., učio: I Musa reče: „Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovom svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Toga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!“ „Uslišena je dova vaša!“ – reče On. (Junus, 88.) Uzvišeni kaže: ’Dova vaša.’, u dvojini, iako je samo jedan učio, a to je Musa, pa odakle dvojina? Učenjaci kažu zato što je Musa dovio, a Harun pomno slušao i aminovao, pa je Allah učinio da propis onoga ko dovi i pomno sluša bude isti.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/94. (op. rev.)

[355] Kao što Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije učinio sedždu kada je Zejd ibn Sabit pred njim proučio ajet sedžde iz sure en-Nedžm. (op. rev.)

[356] Buharija u svom Sahihu tvrdi da je Abdullah ibn Omer činio sedždu tilaveta bez abdesta. Također, učenjaci koji smatraju da ova sedžda nije namaz, za dokaz koriste hadis: „Nema namaza onaj ko ne prouči el-Fatihu.“ (Muttefekun ’alejh), a sedžda tilaveta nema učenja el-Fatihe, zatim: „Vitar je jedan rekat na kraju noći.“ (Bilježi Muslim), a čime dokazuju da namaz može imati najmanje jedan rekat. Vidjeti: Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 3/82. Većina učenjaka smatra da je ova sedžda vrsta namaza, i uslovljava čistoću na osnovu riječi Ibn Omera: „Ne treba čovjek činiti sedždu osim ako je čist.“ Bilježi ga el-Bejheki, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hadžer el-Askalani. (op. rev.)

[357] Ovo je izgrađeno na stavu da ova sedžda nije vrsta namaza, i na tome da ništa vjerodostojno nije preneseno po pitanju donošenja tekbira za ovu sedždu, jer hadis koji se prenosi Ebu Davud u svom Sunenu od Abdullaha ibn Omera da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pred njima učio Kur’an, pa kada bi prošao pored ajeta sedžde učinio bi tekbir i otišao na sedždu, a i ashabi sa njim.“ En-Nevevi kaže: „Bilježi ga Ebu Davud sa slabim senedom.“ (op. rev.)

[358] Bilježi Muslim, br. 81.

[359] Hadis je dobar, a bilježe ga Ebu Davud, br. 2774., i Ibn Madže, br. 1394., i ovo je njegova verzija.

[360] Bilježi Buharija, br. 644., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 651.

[361] Bilježi Muslim, br. 653.

[362] Bilježi Buharija, br. 645., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 650.

[363] Bilježi Muslim, br. 666.

[364] Bilježi Buharija, br. 662., i Muslim, br. 669., i ovo je njegova verzija.

[365] Bilježi Buharija, br. 2989., i Muslim, br. 1009., i ovo je njegova verzija.

[366] Hadis je ispravan, a bilježe ga Ebu Davud, br. 574., i ovo je njegova verzija, i Tirmizi, br. 220.

[367] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ispravno je da se kaže da je najbolje da klanjaš u nekoj od obližnjih džamija, jer time doprinosiš njenom oživljavanju, osim ukoliko neka druga džamija ima posebnu odliku zbog koje joj se daje prednost, kao kada bi bio u Medini, gdje bi ti najbolje bilo da klanjaš u Poslanikovoj džamiji, ili u Mekki, gdje bi ti najbolje bilo da klanjaš u haremu Ka’be. Ukoliko nema te posebne odlike, onda je namaz čovjeka u njegovoj džamiji bolji, jer time oživljava džamiju i veže se sa imamom i stanovnicima tog kraja, i sprečava pojavu nelagode u srcu imama koju može uzrokovati to što neće da klanja za njim, pogotovo ako je neko ugledan. (…) Zaključak je da je najbolje da klanja u džamiji svog kvarta, bilo da ima više ili manje džematlija, zbog koristi koje iz toga proističu, zatim (ako su dvije džamije u istom kvartu) u džamiji koja ima više džematlija, zbog riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ’Što više ima džemata to je Allahu draže.’ (Bilježi Ahmed, sahih.), zatim (ako su dvije džamije u istom kvartu i podjednak im je džemat) u džamiji koja je udaljenija, zatim u džamiji koja je starija.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/154. (op. rev.)

[368] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Namaz u el-Mesdžidul-haramu je bolji od sto hiljada namaza.“ Bilježi Ibn Madže, a eš-Šeukani kaže: „Prenosioci su mu pouzdani.“, i vjerodostojnim su ga ocijenili el-Busiri, el-Munziri, el-Albani i drugi. (op. rev.)

[369] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Namaz u ovoj mojoj džamiji je bolji od hiljadu namaza.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[370] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Namaz u mojoj džamiji je kao četiri namaza u toj džamiji (tj. el-Mesdžidul-aksa).“ Bilježe et-Taberani u el-Mu'džemul-eusat, et-Tahavi u Muškilul-asar, i el-Hakim, koji ga ocjenjuje vjerodostojnim, a sa njim se slaže ez-Zehebi. (op. rev.)

[371] Zbog hadisa kojeg prenosi Ebu Se’id el-Hudri o čovjeku koji je zakasnio na džemat, pa je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Imali neko da mu udijeli sadaku tako što će sa njim klanjati.“ Bilježe et-Tirmizi, Ibn Hibban, Ibn Huzejme i drugi, vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, a sa njim se složio ez-Zehebi, i et-Tirmizi kaže: „Hadis je hasen.“ (op. rev.)

[372] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Njima je bolje da klanjaju u jednoj džamiji zato što će tako biti brojniji (na jednom mjestu) i što to izaziva strah neprijatelja od njih, i zato što mogu da vide da li su svi na broju i da jedni druge pitaju o nevjernicima koji su oko njih i da li utvrda nekog od njih iziskuje pojačanje u ljudstvu i naoružanju. Ovo važi pod uslovom da budu sigurni od napada neprijatelja, a ukoliko se plaše da bi neprijatelj mogao napasti kada se okupe u jednoj džamiji, onda je namaz svakog od njih na njegovom položaju bolji i obavezniji.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/149. (op. rev.)

[373] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Najbolji saffovi muškaraca su prvi, a najgori zadnji, i najbolji saffovi žena su zadnji, a najgori prvi.“ Bilježi Muslim. Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Namaz žene (dublje) unutar njene kuće je bolji od njenog namaza u sobi blizu vrata, a njen namaz u skrivenoj odaji je bolji od njenog namaza u dubini kuće.“ Bilježi Ebu Davud sa sahih senedom. Vidjeti: Sunenu Ebi Davud, tahkik: Šu’ajb el-Arnaut, 1/424-425. (op. rev.)

[374] Abdullah ibn Omer, radijallahu ’anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Kada bismo ostavili ova vrata za žene…“ Nafi’ kaže: „Više nikada na njih nije ušao Ibn Omer do smrti.“ Bilježi Ebu Davud sa vjerodostojnim lancem prenosilaca koji ispunjava uslove Buharije i Muslima. Vidjeti: Sahihu Ebi Davud, 2/360. (op. rev.)

[375] Abdullah ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Dozvolite ženama da idu u džamije noću.“ Abdullahu ibn Omeru reče njegov sin: „Tako mi Allaha, nećemo im dozvoliti pa da to učine sredstvom širenja nereda! Tako mi Allaha, nećemo im dozvoliti.“ Abdullah ibn Omer ga izgrdi, rasrdi se i reče: „Ja kažem: ’Rekao je Allahov Poslanik: Dozvolite im.’, a ti kažeš: ’Nećemo im dozvoliti?!’“ bilježi ga Ebu Davud sa vjerodostojnim senedom. Vidjeti: Sahihu Ebi Davud, 3/106. (op. rev.)

[376] Bilježi Buharija, br. 865., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 442.

[377] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko stigne na jedan rekat, stigao je na namaz.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[378] Hanefije, šafije i hanbelije su na stavu da onaj ko stigne imama prije selama, taj je stigao namaz u džematu, na osnovu hadisa: „Ono što stignete – klanjajte, a ono što vam je promaklo – upotpunite.“ Muttefekun ’alejh. Malikije smatraju da je uslov da bi se stiglo u džemat da stigne makar na jedan rekat, na osnovu hadisa: „Ko stigne na rekat, stigao je na namaz.“ Muttefekun ’alejh. Prema sva četiri mezheba na rekat se stiže ukoliko muktedija stigne imama dok je na ruku’u, na osnovu mnogih predaja od kojih je i hadis od Ebu Hurejre koji prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Kada dođete na namaz a imam je na ruku’u – i vi učinite ruku’, a ako na sedždi – i vi učinite sedždu i nemojte je računati ako niste prije nje stigli na ruku’.“ Bilježi ga el-Bejheki, sened mu je vjerodostojan kada se sakupe svi senedi koji ga podupiru. Vidjeti: Sahihu Ebi Davud, 4/48. (op. rev.)

[379] Jedne prilike je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao sabah namaz na Mini u džamiji el-Hajf, i kada je završio vidio je dva čovjeka kako su se odvojila od džemata i nisu klanjala. On ih pozva, i kada dođoše upita ih: „Šta vas je spriječilo da klanjate sa nama?“ Oni rekoše: „O Allahov Poslaniče, klanjali smo kući.“ On reče: „Kada klanjate kući, a zatim dođete u džamiju u kojem ima džemat, klanjajte sa njima, ona je vama nafila.“ Bilježe Ahmed i et-Tirmizi koji kaže: „Hadis je hasen sahih.“ (op. rev.)

[380] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Kada se prouči ikamet, nema namaza osim farza.“ Bilježi Muslim. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Poznato je da čovjek ako bi počeo nafilu nakon što mu’ezzin počne sa ikametom, u većini slučajeva neće završiti tu nafilu osim nakon što ljudi počnu klanjati u džematu. Prema tome, nije dozvoljeno da počne nafilu nakon što mu’ezzin počne učiti ikamet, jer u tom slučaju postoji razlog zabrane (illetun-nehj), a još preče je da ne počinje nafilu nakon što mu’ezzin završi sa ikametom, ili kada imam počne sa farzom. Prema tome, Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ’Nema namaza osim farza.’, znače nema otpočinjanja namaza osim farza, a ispravno značenje riječi: ’Kada se uspostavi farz.’ je kada se počne sa učenjem ikameta, jer kada čovjek počne nafilu u to vrijeme zakasniće na farz u džematu. (…) Ono što izgleda kao ispravno značenje riječi: ’nema namaza osim farza’, jeste da nema otpočinjanja namaza osim farza, i da je haram da čovjek počne nafilu nakon počinjanja učenja ikameta zato što u to vrijeme stupa na snagu obaveza slijeđenja imama.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/165-166. (op. rev.)

[381] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako si na drugom rekatu nafile, upotpuni je brzo, a ako si na prvom rekatu – prekini je. Potpora za ovaj naš stav su riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ’Ko stigne na jedan rekat namaza, stigao je na namaz.’ (muttefekun ’alejh) Ovaj koji je klanjao jedan rekat prije nego što je proučen ikamet, otklanjao je rekat koji je čist od nečega što mu se suprotstavlja, kao što je učenje ikameta, i tim rekatom je stigao na (nafilu) namaz prije nego što je nastupilo vrijeme zabrane, i zato će ga upotpuniti brzo. Što se tiče onoga ko je na prvom rekatu, makar bio i na drugoj sedždi, treba prekinuti namaz, jer takav nije stigao na namaz prije stupanja zabrane nafila na snagu, i na ovaj način se spajaju svi dokazi.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/166-167.

[382] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Da li je dozvoljeno klanjati nafilu u džematu ili je to novotarija? Odgovor je da tu ima detaljno pojašnjenje. Neke nafile je propisano klanjati u džematu, poput namaza za traženje kiše, namaza za pomračenje (Sunca ili Mjeseca), ako kažemo da je taj namaz sunnet, i noćni namaz ramazanom. Neke nafile nije propisano klanjati u džematu, poput sunneta pet dnevnih namaza i poput noćnog namaza mimo ramazana – ali nije sporno ako ga nekada klanja u džematu. Dokaz je to što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nekada klanjao noćni namaz u džematu, kao kada ga je klanjao sa Ibn Abbasom (bilježi Buhari), i sa Huzejfom ibnul-Jemanom (bilježi Ahmed), i sa Abdullahom ibn Mes’udom (bilježi Buhari), a nekada je klanjao i druge nafile u džematu, kao kada je klanjao sa Enesom, Ummu Sulejm i jednim jetimom uz Enesa (bilježi Buhari), i kao što je klanjao u džematu u kući Itbana ibn Malika kada mu je on zatražio da dođe kod njega i klanja na jednom mjestu (unutar kuće) koje je Itban uzeo za musallu, što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i učinio (bilježi Buhari).“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/142-143. (op. rev.)

[383] Abdullah ibn Mes’ud je rekao: „Kod nas nije izostajao iz džemata osim munafik čiji je nifak poznat ili bolesnik. Čak bi (ponekog) bolesnog čovjeka dvojica ljudi dovodili sve do saffa.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[384] Neki učenjaci koji smatraju da namaz u džamiji nije vadžib, to dokazuju već navedenim hadisom u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao sabah namaz na Mini u džamiji el-Hajf, i kada je završio vidio je dva čovjeka kako su se odvojila od džemata i nisu klanjala. On ih pozva, i kada dođoše upita ih: ’Šta vas je spriječilo da klanjate sa nama?’ Oni rekoše: ’O Allahov Poslaniče, klanjali smo kući.’ On reče: ’Kada klanjate kući, a zatim dođete u džamiju u kojem ima džemat, klanjajte sa njima, ona je vama nafila.’ Bilježe Ahmed i et-Tirmizi koji kaže: „Hadis je hasen sahih.“ Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Nema sumnje da se u ovome nalazi šubha, i da u ovom hadisu ima neko uporište onaj ko kaže da nije vadžib obaviti namaz u džamiji. Međutim, postoje drugi dokazi koji su direktniji od ovoga, a koji ukazuju na to da je obavljanje namaza u džamiji vadžib, a mi imamo šerijatsko pravilo da kada postoji dokaz koji je dvosmislen, i dokaz koji je nedvosmislen (tj. koji je kategoričan), onda se dvosmisleni dokaz obavezno tumači u skladu sa nedvosmislenim i jasnim. Tako šerijatski tekstovi koji ukazuju na obaveznost klanjanja u džamiji poput hadisa Ebu Hurejre koji prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao: ‘Namjeravao sam da naredim da se sakupe drva, a zatim da se uspostavi namaz i odredim čovjeka da ljude predvodi u namazu, a potom da odem do ljudi koji ne prisustvuje namazu, pa da im zapalim njihove kuće.’ (Bilježi Buhari), iako su ti ljudi mogli da klanjaju džematile u njihovim kućama. Međutim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je njihovo izostajanje iz džamije učinio sebebom spaljivanja njihovih kuća koje je poželio da učini. Zatim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je slijepcu koji mu je tražio dozvolu da klanja kod kuće najprije dozvolio, a zatim ga pozvao i rekao: 'Onda se odazovi.' (Bilježu Muslim), a nije mu rekao: ‘Pogledaj da li ima neko da klanja sa tobom u kući.’ Zato je ispravan stav u ovoj mes’eli da je obavezan namaz u džamiji u džematu. Međutim, ako bi klanjao kući misleći da su u džamiji već klanjali, na osnovu toga da obično su u to vrijeme obično već završili sa namazom, a zatim shvati da još uvijek nisu klanjali, onda mu nije obavezno da dođe u džamiju, jer je on već klanjao farz.” Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/121. (op. rev.)

[385] Kada se Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, razbolio klanjao je kući, i govorio: „Naredite Ebu Bekru da predvodi ljude u namazu.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[386] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Nema namaza uz prisustvo hrane, niti ako se čovjek bori protiv potrebe za obavljanjem nužde.“ Bilježi Muslim. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Mudrost toga je to što ovo izaziva štetu po tijelo čovjeka, jer zadržavanje mokraće koja je spremna za izbacivanje šteti bešici i nervima koji zadržavaju mokraću. Možda prepunjavanje bešike za tečnošću u njoj izazove mlitavljenje nerava, jer su to nežni nervi, a možda se zamrse pa čovjek ne mogne da izbaci mokraću, kao što se nekada dešava. ﷻ‬ tome je, također, i šteta vezana za namaz, jer čovjek koji se bori protiv potrebe za obavljanjem nužde ne može biti prisutnog srca u namazu, jer je zauzet odagnavanjem ove nužde. (…) Ako neko upita šta da radi čovjek koji je pod abdestom, a bori se protiv potrebe za obavljanjem nužde, ali ako obavi nuždu neće imati vode za abdest, da li da kažemo: ’Obavi nuždu i uzmi tejemmum.’, ili: ’Klanjaj iako se boriš protiv potrebe?’ Odgovor je da mu kažemo: ’Obavi nuždu i uzmi tejemmum i nemoj da klanjaš ako se boriš protiv potrebe za jednom od dvije nužde.’ To je zato što namaz sa tejemmumom nije mekruh po konsenzusu, a namaz onoga ko se bori protiv potrebe za obavljanjem nužde je mekruh, a po nekim učenjacima i haram, koji smatraju da namaz nije ispravan ukoliko se bori protiv obavljanja nužde, zbog riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ’Nema namaza uz prisustvo hrane i uz borbu protiv potrebe za obavljanjem velike ili male nužde.’ (Bilježi Muslim) Ako bi neko upitao šta da radi onaj ko mora obaviti malu nuždu, a boji se da će mu proći namaz u džematu, da li će klanjati u tom stanju da bi stigao na džemat, ili će obaviti nuždu makar ga prošao džemat? Odgovor je da će obaviti nuždu i abdestiti se makar ga prošao džemat, jer je ovo opravdanje, čak i ako u namazu bude morao da obavi nuždu može da napusti imama. Ako neko upita šta da radi ako je namaski vakat pri isteku, a on mora obaviti nuždu, pa ako obavi nuždu i uzme abdest proći će mu namaski vakat, a ako klanja prije isteka vakta, klanjaće boreći se protiv potrebe za obavljanjem nužde. Da li će klanjati u takvom stanju ili obaviti nuždu pa klanjati nakon isteka vremena? Odgovor je da ako se taj namaz može spojiti sa sljedećim namazom, neka obavi nuždu i neka zanijeti da spoji namaze (podne i ikindiju, ili akšam i jaciju), jer je spajanje namaza u ovom stanju dozvoljeno, a ako se ne može spojiti sa sljedećim namazom, poput sabaha ili ikindije ili jacije, učenjaci imaju dva stava: 1. da klanja u takvom stanju, kako bi sačuvao vakat, i ovo je stav većine; 2. da obavi nuždu i klanja nakon izlaska vremena. Ovaj drugi stav je bliži univerzalnim pravilima šerijata, poput olakšavanja, i ako se čovjek bori protiv potrebe za obavljanjem nužde boji se da mu to može nanijeti štetu, i uz to će mu odvratiti pažnju od namaza. Ovo je u slučaju potrebe koja se može podnijeti, a što se tiče žestoke potrebe pri kojoj čovjek ne zna šta priča, i skoro da će eksplodirati od zadržavanja nužde, i plaši se da će to izaći iz njega bez njegove volje, onda nema sumnje da će najprije obaviti nuždu, a zatim klanjati i oko ovoga ne treba biti razilaženja.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 3/235-236. (op. rev.) (op. rev.)

[387] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ovo je opravdanje s dva aspekta: 1. to što će izgubiti cilj putovanja sa društvom ako bude čekao džemat ili džumu; 2. to što će njegovo srce biti puno zaokupirano ako čuje kako se njegovo društvo sprema za polazak, a on klanja i to će ga puno brinuti. Zato, ako se bojiš da će ti otići saputnici, opravdan si da ostaviš džumu i namaz u džematu, i nema razlike između puta koji je ibadet, poput puta na umru i hadždž, i puta koji je samo dozvoljen, poput puta radi trgovine.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/316. (op. rev.)

[388] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Poput toga da se kod njegove kuće nalazi pas koji ujeda, pa se boji da ako izađe uješće ga. Takvom je dozvoljeno da klanja kući. Također, ako bi na putu ka džamiji bilo nešto što mu šteti, kao da nema obuće, a cijeli put je trnovit ili put parčadi stakla. I ovakav je opravdan u ostavljanju džume i džemata. Također, ako bi imao rane i bojao se da ga može udariti vjetar koji će mu povećati rane, opravdan je da ostavi džumu i džemat.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/315. (op. rev.)

[389] Djelu Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, stoji: „To je zbog hadisa kojeg smo naveli od Ibn Abbasa: ’Ko čuje poziv i ne odazove se, takav nema namaza, osim ukoliko ima opravdanje.’, koji je vjerodostojan, a kojeg bilježe Ibn Madže i drugi, jer su učenjaci složni da je poteškoća u ovom slučaju veća od teškoće kvašenja odjeće usljed kiše.“, tj. padanje obilne kiše usljed koje dolazi do kvašenja odjeće je spomenuto u hadisima kao jedno od opravdanja za klanjanje namaza kući. Vidjeti: Keššaful-kina’, 1/496., i Hašijetut-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’, 3/258. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako ima imetak za kojeg se boji da će biti ukraden ako ode (u džemat), ili ima jahalicu za koju se boji da će pobjeći ako on ode na namaz, onda je opravdan da ostavi džumu i džemat, jer ako bi otišao da klanja srce bi mu bilo zauzeto tim imetkom za koji se boji da će ga izgubiti. Također, ako je izgubio jahalicu pa mu neko kaže da se ona nalazi na određenom mjestu, i nastupi namaz, a on se boji da će jahalica otići sa tog mjesta ako ode da klanja džumu ili namaz u džematu, takav se smatra onim ko se boji da će mu izmaći imetak i može da ostavi namaz u džematu i ode da uhvati taj svoj imetak. ﷻ‬ to spada i čovjek koji se boji da će mu se upropastiti imetak, poput čovjeka koji stavi hljeb u rernu i prouči se ikamet, pa ako ode da klanja izgoreće mu hljeb. Takav može ostaviti džemat da mu ne bi izgoreo imetak. Razlog ovdje je zauzetost srca nečim, ali će se narediti pekaru da pazi na vrijeme ikameta, i da ne stavlja hljeb u rernu u to vrijeme.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/313. (op. rev.)

[390] Mensur el-Behuti u djelu er-Reudul-murbi' kaže: „...ako se boji smrti rođaka ili druga, ili nema niko drugi da im pruža medicinsku pomoć osim njega, ili se boji za sigurnost svoje porodice.“ Komentatori ovog djela kažu: „Ili ako se boji za svog roba, ili šejha, makar imao ko da bolensiku pruža medicinsku pomoć, jer mu rastanak sa njim teško pada, što negativno utiče na skrušenost u namazu. (...) Buharija bilježi da se Abdullah ibn Omer spremao za odlazak na džumu kada je obaviješten da je Se'id ibn Zejd u smrtnim mukama, te Ibn Omer nije otišao na džumu već kod njega kući.“ Vidjeti: Hašijetut-Tajjar ve akranihi 'aler-reudil-murbi', 3/259. (op. rev.)

[391] Abdullah ibn Omer, radijallahu ’anhuma, kaže: „Kada bi bila jako kišovita ili hladna noć, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi povikao: ’Klanjajte u svojim mjestima.’“ Muttefekun ’alejh. Abdullah ibn Abbas je rekao svom mu’ezzinu u jako kišovitom danu: „Kada kažeš: Ešhedu enne Muhammeden resulullah, nemoj reći: Hajje ’ales-salah (dođite na namaz), već reci: Sallu fi bujutikum (klanjajte u vašim kućama).“ Nekim ljudima kao da se to nije svidjelo, pa im je rekao: „Zar se čudite ovome, a to isto je uradio onaj ko je bolji od mene?“, misleći na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem Dalje kaže: „Doista je džuma obavezna, a ja sam mrzio da vas izvedem pa da hodite po blatu i klizavom putu.“ Muttefekun ’alejh. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako se boji ezijata usljed kiše ili blata, tj. s neba pada kiša pa ako izađe na džumu ili na namaz u džematu ezijetit će ga kiša, onda je opravdan. Ezijet kišom je da mu se okvasi odjeća, ili da bude hladan vazduh i tome slično. Također, ako se boji ezijeta blatom, koje je nekada mučilo ljude, jer su pijace u to vrijeme bile od zemlje, koja kada se pomiješa sa kišom postane blatnjava i klizava, i čovjek se namuči dok dođe u džamiju. Kada se takvo što desi, onda je čovjek opravdan. Što se tiče našeg vremena, blato više ne muči ljude, jer su pijace asfaltirane i na njima nema zemlje. Najviše što se danas može naći jeste sakupljena voda od kiše na nekim nižim mjestima koja čovjeku ne predstavlja muku, ne kvasi mu odjeću niti stopala. ﷻ‬ takvom stanju opravdanje je dok pada kiša, i kada prestane kiša prestaje opravdanje. Ali u nekim selima koja nisu asfaltirana postoji opravdanje, i zato je Poslanikov mu’ezzin govorio u hladnoj ili kišovitoj noći: ’Klanjajte u svojim mjestima.’ (…) Vjetar je opravdanje pod uslovima: 1. da bude hladan, jer vruć vjetar ne predstavlja ezijet ni poteškoću. (…) 2. Da bude jak vjetar, jer blag vjetar ne predstavlja teškoću ni ezijet makar bio hladan. Zato, ako je vjetar hladan i jak on je opravdanje bez sumnje, jer predstavlja veću poteškoću od kiše.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/317-318. (op. rev.)

[392] Zbog već navedenog hadisa: „Nema namaza uz prisustvo hrane…“ (op. rev.)

[393] Džabir ibn Abdullah prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude jeo crni luk, bijeli luk i prasu neka se se približava našoj džamiji, jer meleke uznemirava ono što uznemirava i ljude.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[394] Bilježe Buharija, br. 722., i Muslim, br. 417., i ovo je njegova verzija.

[395] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ljude će predvoditi onaj ko najbolje zna Allahovu knjigu, pa ako su u tome isti, onda onaj ko najbolje poznaje Sunnet, pa ako su u tome isti, onda ko je najranije učinio hidžru, pa ako su u tome isti, onda ko je najstariji.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[396] Za zvaničnog imama, vlasnika kuće i vladara dokaz je to što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Neka niko ne predvodi čovjeka u mjestu njegove vlasti.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[397] Bilježi Muslim, br. 673.

[398] Dokaz dozvoljenosti: mnogi ashabi među kojima je i Abdullah ibn Omer su klanjali za Hadždžadžom koji je nepravedno ubijao ashabe i tabi’ine (bilježi Buhari), Hasan i Husejn su klanjali iza Mervana ibn Hakema (bilježe Abdurrezzak i el-Bejheki), i Ebu Se’id el-Hudri je klanjao za Mervanom ibn Hakemom (bilježi Buhari), i Osman, radijallahu ‘anhu, je rekao ljudima da klanjaju za vođom smutnje u to vrijeme koji je kriv za njegovo ubistvo (bilježi Buhari), Ebu Zerr, radijallahu ‘anhu, je rekao: „Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ’Šta ćeš raditi kada budu vladali oni koji će odlagati namaz van njegovog vremena?’“ „Šta mi naređuješ?“ „Klanjaj namaz u njegovom vremenu, pa ako stigneš za njima, klanjaj, i to će ti biti nafila.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[399] Bilježi Musli, br. 106.

[400] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Nemojte ići na ruku’ dok on ne ode na ruku’, i nemojte ići na sedždu dok on ne ode na sedždu.“ Bilježi Ahmed sa sahih senedom. Vidjeti: Irva’ul-galil, 1/120. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Zar se ne boji onaj ko podiže glavu prije imama da Allah će Allah njegovu glavu pretvoriti u glavu magarca, ili njegov lik u lik magarca?“ bilježi Buhari. (op. rev.)

[401] Kao npr. da se imam podigne sa ruku'a i krene na sedždu, a muktedija još uvijek bude na ruku'u.

[402] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko stigne na jedan rekat, stigao je na namaz.“ Muttefekun ’alejh. Također je rekao: „Kada dođete na namaz a imam je na ruku’u – i vi učinite ruku’, a ako na sedždi – i vi učinite sedždu i nemojte je računati ako niste prije nje stigli na ruku’.“ Bilježi ga el-Bejheki, sened mu je vjerodostojan kada se sakupe svi senedi koji ga podupiru. Vidjeti: Sahihu Ebi Davud, 4/48. (op. rev.)

[403] Bilježe Buharija, br. 801., i Muslim, br. 471., i ovo je njegova verzija.

[404] Ibnu Kajjimi-l-Džeuzijje kaže: „Što se tiče hadisa kojeg prenosi Muaz ibn Džebel, a kojeg su pogrešno shvatili kljucaroši i kradljivci namaza zbog nepoznavanja konteksta događaja, radi se o sljedećem: Muaz ibn Džebel, radijallahu ‘anhu, je klanjao kasnu jaciju, a zatim je otišao do (svog) plemena Benu Amr ibn Auf i u namazu im proučio suru el-Bekare. Tako je došlo u dva sahiha od Džabira koji kaže da im je Muaz na početku namaza proučio suru el-Bekare, pa se jedan čovjek odvojio, te je rečeno: ’Taj je munafik.’ On kaže: ’Tako mi Allaha nisam munafik, i zasigurno ću otići Allahovom Poslaniku.’ Otišao je do Poslanika i obavijestio ga o onome što se desilo. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je tada rekao: ’Zar ljude dovodiš u iskušenje, o Muaze?’ Zašto im nisi pručio Sebbihisme rabbikel-ealā, Veš-šemsi ve duhaha i Vel-lejli iza jegša?’ Tako i mi kažemo da je pohvalno jaciju klanjati sa ovim i sličnim surama, pa kakav komentar na to imaju kljucaroši i kradljivci namaza, kad je poznato da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odlagao jaciju do kasno, a tome dodajmo i činjenicu da je pleme Benu Amr ibn Auf daleko od Poslanikove džamije i da je sura el-Bekara veoma duga? To je stvar koju je osudio *Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i to jeste za osudu. ﷻ‬ duhu toga se tumači hadis u kojem Poslanik kaže: ’O ljudi, doista među vama ima onih koji ljude tjeraju od namaza!’, jer je poznato da ljudi nisu bježali od onakvog namaza Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, niti od onog ko bi klanjao namaz sličan njegovom, već su bježali od onog ko bi klanjao duže od toga. To je stvar koja ljude tjera od namaza. Što se tiče bježanja besposličara koji na namaz lijeno dolaze, koji su navikli da klanjaju namaz kao da kljucaju, poput namaza munafika, takvi ne okuse slast namazu niti se u njemu odmaraju. Štaviše, oni obave namaz kako bi se odmorili od namaza, a ne kako bi se odmorili u namazu, i bježanje ovakvih ljudi od namaza uopšte nije relevantan kriterijum. Takvi pred nekim od dunjalučkih velikana stane i maksimalno se trudi da ga usluži, ne žaleći se na dužinu toga, niti mu to dosadi, a kada stane pred svojim Gospodarom, da Njemu služi jedan mali dio vremena, što je puno kraće od njegovog služenja stvorenjima, to mu biva teško i čini mu se dugačko, pa se žali kao da je stojao na žeravicama na kojima se prži i previja. Kome na ovakav način bude mrsko da služi svom Gospodaru i stoji pred Njim, neka zna da je Allahu još mrže to njegovo služenje.“ Vidjeti: Hašijetu Ibnil-Kajjim ala suneni Ebi Davud, 3/81. (op. rev.)

[405] Buharija bilježi da je jedne noći Ibn Abbas prenoćio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa je Poslanik ustao da klanja noćni namaz. Ibn Abbas je stao sa njegove lijeve strane, a Poslanik ga je uzeo za glavu i prebacio na desnu stranu. (op. rev.)

[406] Prenosi se da su A’iša i Ummu Seleme, radijallahu ’anhuma, stajale u sredini saffa kada bi neka od njih predvodila žene u namazu. Predaju o A’iši bilježi Ebu Jusuf u el-Asar, 41., Abdurrezzak u Musannefu, 3/141., Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 2/89., ed-Darekutni u Sunenu, 1/404., i drugi, a predaju o Ummu Selemi bilježe Abdurrezzak u Musannefu, 3/140., Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 2/88-89., i drugi. En-Nevevi i Ibnul-Mulekkin ove predaje ocjenjuju kao sahih. (op. rev.)

[407] Enes ibn Malik, radijallahu ‘anhu, kaže da je njegova nana Mulejka pozvala Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na ručak kojeg je napravila, pa je, nakon obroka, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ustanite da vam klanjam.“ Poređali su se u saffove tako da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, stao ispred, iza njega Enes i jetim, a iza njih starica. Muttefekun ’alejh. Ibn Hadžer navodeći pouke i poruke ovog hadisa kaže: „…da saffovi žena budu iza saffova muškaraca, i da žena stoji iza saffa sama ako sa njom nema druga žena. (…) i da žena ne staje u saff sa muškarcima.“ Vidjeti: Fethul-Bari, 1/490. (op. rev.)

[408] Dokaz učenjaka koji smatraju da se dječaci koji prvi dođu u saff neće ukloniti u zadnje saffove jeste to što je Amr ibn Seleme predvodio svoje pleme u namazu a imao je šest ili sedam godina. Bilježi Buhari. Ako je dozvoljeno da bude imam, onda je još preče da bude dozvoljeno da bude u prvom saffu. Zatim riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Neka nijedan čovjek ne pomjera drugog sa njegovog mjesta.“ Muttefekun ’alejh. Učenjaci koji smatraju da će se djeca pomjeriti nazad iako dođu prva u saff to dokazuju hadisom kojeg prenosi Ibn Mes’ud: „Neka iza mene stoje punoljetni i razboriti među vama.“ Bilježi ga Muslim. I dokazuju postupkom Ubejja ibn Ka’ba koji je pomjerio Kajsa ibn Abbada i rekao mu: ’Momče, Allah te sačuvao zla, ovo nam je oporučio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da slijedimo.“ Bilježe Ahmed, en-Nesai i Ibn Huzejme, a Ibn Muflih kaže: „Sened mu je dobar.“ Autori djela Hašijetu-Tajjar ve akranihi ’aler-reudil-murbi’: „Možda je bliže istini mišljenje da se neće dječaci odgurnuti nazad, zbog dokaza koje smo naveli, a što se tiče hadisa kojeg prenosi Ibn Mes’ud i hadisa Enesa i Ubejja ibn Ka’ba, to se odnosi na situaciju da kada se svi zajedno okupe i niko nikog ne pretekne. A Allah najbolje zna.“ 3/234. (op. rev.)

[409] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „ﷻ‬ hadisu je došlo: ’Najbolji saffovi žena su zadnji, a najgori prvi.’, i očito je da ovo nije općenit propis, i da su bolji prvi saffovi žena na mjestu gdje nema muškaraca. Mudrost toga da je najbolji zadnji saff žena udaljenost od muškaraca, pa ako nema muškaraca onda se propis vraća na osnovu, a to je da se popunjavaju saffovi s preda ka pozadi.“ Vidjeti: Medžmu’u fetavaš-šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin, 13/23. (op. rev.)

[410] Kada klanja žena pored čovjeka, šafijski, hanbelijski i malikijski mezheb smatraju da im je namaz nije pokvaren, dok hanefije smatraju da je namaz pokvaren toj ženi i trojici muškaraca: onome s njene lijeve strane, drugom s njene desne strane i onome koji je iza nje uz određene uslove. Vidjeti: el-Mebsut, 1/183. Abdurrahman ibnul-Kasim je rekao: „Upitali smo imama Malika o ljudima koji dođu u džamiju i nađu da je ispunjena ženama, ali je i veliki broj ljudi, pa ljudi klanjaju iza žena za istim imamom, a on je rekao: ’Njihov namaz je potpun i ne ponavljaju ga.’ Ovo je gore nego slučaj onoga ko klanja u sredini ženskog saffa.“ Vidjeti: el-Mudevvena, 1/102. Imam en-Nevevi kaže: „Naša osnova u ovome jeste da je namaz ispravan osim ako dođe šerijatski dokaz koji ukazuje na neispravnost tog namaza, a takvog dokaza nemaju.“ El-Medžmu’, 3/331. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako žena stane u saff sa dvojicom muškaraca, da li im je ispravan namaz? Odgovor je da jeste, namaz im je ispravan, pogotovo u slučaju nužde kao za vrijeme hadždža u haremu Ka’be ili u Poslanikovoj džamiji. Međutim, u ovoj situaciji ako čovjek osjeti nešto zbog blizine žene obaveza mu je da se odvoji od nje, jer neki ljudi ne mogu podnijeti da pored njih stoji žena kojoj nisu mahremi, pogotovo ako je mlada ili se iz nje osjeća lijep miris. Možda takav neće moći ni da klanja, i zato u tom slučaju mu je obaveza da ode odatle i traži drugo mjesto, čuvajući se fitne. Mes’ela: ako je žena ispred muškaraca, kao kada je saff muškaraca iza saffa žena, namaz im je ispravan. Zato su islamski pravnici rekli: ’Potpun saff žena nije prepreka da se iza njega formira saff muškaraca.’“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 4/282. Također kaže: „Sunnet je da žene budu iza muškaraca, osim što je primjetno u haremu Ka’be da je velika gužva, i da dolaze žene i naprave saff, a zatim dođu muškarci i naprave saff iza njih. Međutim, klanjač se mora kloniti ovoga koliko god može, jer u tome može biti fitna za muškarce, i zato se čovjek treba kloniti namaza iza žena, iako je to dozvoljeno, kako su pojasnili islamski pravnici. Međutim, mi kažemo da čovjek treba da se kloni ovoga koliko je u mogućnosti, i žene ne trebaju da klanjaju u blizini muškaraca.“ Medžmu’u fetava ve resa’iliš-šejh el-Usejmin, 13/19. (op. rev.)

[411] Bilježi Muslim, br. 440.

[412] Bilježi Ibn Huzejme sa sahih senedom. Vidjeti: Sahihu ibni Huzejme, br. 1551., tahkik: Muhammed Mustafa el-Ea’zami. (op. rev.)

[413] Bilježe et-Tajalisi, Ahmed, ed-Darimi, Ibn Huzejme i vjerodostojan je kada se sakupe svi senedi. Vidjeti: Sunenu ibni Madže, br. 996., tahkik: Šu’ajb Arnaut. (op. rev.)

[414] El-Bera’ ibn ’Azib je rekao: „Kada bismo klanjali iza Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, voljeli smo da budemo s njegove desne strane.“ Bilježe en-Nesa’i i Ebu Davud, a Ibn Hadžer kaže da mu je sened sahih. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/213. (op. rev.)

[415] Semure ibn Džundub prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Prisustvujte namazu i približite se imamu.“ Bilježe Ebu Davud, Hakim i drugi sa sahih senedom. Vidjeti: Silsiletul-ehadisis-sahiha, 36. (op. rev.)

[416] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Sunnet je ukazao na to da je desna strana saffa bolja od lijeve, a pod tim se misli na slučaj kada su isto udaljeni, dok ako je jedna strana udaljenija od druge, onda Sunnet ukazuje na to da je lijeva strana koja je bliža imamu bolja od desne koja je dalja od njega. Dokaz toga je da su u početku trojica ljudi koji žele klanjati u džematu postupali tako što bi imam bio između dvojice, a zatim je to dokinuto pa je mjesto imama postalo ispred preostale dvojice ili više njih, pa da je desna strana u svakom slučaju bolja, onda bi se ostali džematlije ređali samo sa desne strane imama.“, tj. ne bi se davala prednost ravnomernom ređanju saffa, jedan s desne, zatim jedan s lijeve, sve dok se ne popuni saff, već bi se najprije popunila cijela desna strana, a nakon nje lijeva. Vidjeti: Eš-Šerhul-mumti’, 5/91. (op. rev.)

[417] Bilježi Muslim, br. 432.

[418] Bilježi Buharija, br. 723., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 433.

[419] Bilježi Buharija, br. 719.

[420] Bilježi Muslim, br. 432

[421] Ebu Davud kaže: "Riječi: 'Budite blagi prema rukama vaše braće.' znače: Kada neki čovjek dođe do safa i pokuša ući u njega, svaki čovjek treba blago uvući svoja ramena kako bi on nesmetano ušao u saf." (op. prev.)

[422] Hadis je vjerodostojan, a bilježe ga Ebu Davud, br. 666., i ovo je njegova verzija, i Nesai, br. 819.

[423] Hadis je vjerodostojan, a bilježi ga Nesai, br. 813.

[424] Bilježi Buharija, br. 401., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 572.

[425] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Dokaz toga jeste pravilo da je osnova ispravnost namaza muktedije i ne možemo ga proglasiti neispravnim osim uz vjerodostojan dokaz. Namaz imama je postao neispravan na osnovu vjerodostojnog dokaza, ali muktedija je počeo ibadet Allahu i klanjao onako kako je Allah propisao, pa ne možemo njegov namaz proglasiti neispravnim osim uz Allahovu naredbu. Pa gdje je dokaz iz Kur’ana, Sunneta ili konsenzusa muslimana da je namaz muktedije neispravan zato što je namaz imama pokvaren? (…) Neki učenjaci to dokazuju činjenicom da je Omer, radijallahu ‘anhu, nakon što je proboden dok je predvodio sabah namaz, naredio Abdurrahmanu ibn Aufu da predvodi ljude, i nije zabilježeno da je ponovo otpočeo namaz. Poznato je da je Omeru pokvaren abdest i da je progovorio rekavši: ’Probode me pas.’ (Bilježi Buhari) Također dokazuju time da je Osman predvodio ljude, a zaboravio da je džunub, pa je ponovio namaz, a oni nisu ponovili. (Bilježe ed-Darekutni, el-Bejheki, Malik i drugi sa sahih senedom) (…) Napomena: Po ispravnom stavu kvarenje namaza imama ne može pokvariti namaz muktedije osim u slučaju da imamu bude pokvaren namaz u onome u čemu on mijenja muktedije i čije kvarenje zbog toga iziskuje kvarenje namaza muktedije. Primjer toga je perda (sūtra). Perda imama je ujedno i perda muktedijama, pa ako bi prošla žena između imama i njegove perde, njegov namaz bi bio pokvaren, kao i namaz onih iza njega, jer je to zajednička perda.“ Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 2/322-324. (op. rev.)

[426] Eš-Šeukani kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Ono što stignete – klanjajte, a ono na šta niste stigli – upotpunite.’ (Muttefekun alejh) Naredba upotpunjavanja ukazuje na to da je ono što si stigao za imamom ustvari početak tvog namaza. Što se tiče verzije kod Muslima: ’…a ono na šta niste stigli – nadoknadite (فاقضوا).’, Muslim je rekao da je ez-Zuhri (jedan od prenosilaca u senedu) pogriješio u tom izrazu, tako da se niko ne može držazi za tu predaju u kojoj je pogriješio. Također, ako bismo i pretpostavili da nije pogriješio, tumačenje ovog izraza koji se suprotstavlja mnogim vjerodostojnim rivajetima bilo bi tako što kažemo da nadoknađivanje ovdje znači upotpunjavanje, jer je to jedno od njegovih značenja (u arapskom jeziku) koje ovdje postaje obavezno, i u tom značenju je (došlo značenje riječi el-kadā’ – القضاء) u Allahovoj Knjizi, kao u ajetu: A kada obavite (قَضَيْتُمْ) obrede vaše… (el-Bekara, 200.), tj. kada ih upotpunite, i: A kada se obavi (قُضِيَتْ) namaz… (el-Džumu’a, 10.).“ Vidjeti: es-Sejlul-džerrar, 1/162. (op. rev.)

[427] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Zato što to vodi poništavanju džemata i džume, i zato što saffovi nisu spojeni, i zato što je to daleko od intencija šerijata kada je u pitanju namaz u džematu i džuma.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/299. (op. rev.)

[428] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Imam se može okrenuti s lijeve ili s desne strane prema džematu, i sve to je preneseno od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem Nekada bi se on okrenuo s desne strane prema ljudima (bilježi Muslim), a nekada sa lijeve (bilježi Buhari.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/306. (op. rev.)

[429] Od Ummu Seleme, radijallahu ’anha, se prenosi da je rekla: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi nakon selama ostao malo na svom mjestu prije nego ustane, a žene bi ustale odmah nakon što završi selam.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[430] Mu’avija je vidio es-Sa’iba ibn Jezida da je odmah nakon što je imam predao selam ustao na istom mjestu i klanjao. Nakon toga mu je Mu’avija poručio: „Nemoj to više raditi, već kada klanjaš džumu nemoj je spajati sa drugim namazom osim nakon što progovoriš ili izađeš, jer nam je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio da ne spajamo namaz sa namazom dok ne progovorimo ili ne izađemo.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[431] Tzv. sjedenje na turski način.

[432] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Da li je terebbu’ vadžib? Nije, već je sunnet, pa ako bi klanjao podvijenih nogu kao na tešehhudu ne bi bio problem, i ako bi klanjao tako što sjedne na zadnjicu, ukrsti potkoljenice i podigne koljena, a obavije potkoljenice rukama ili odjećom, pridržavajući ih na taj način, također nije problem, zbog općenitosti Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ’Pa ako ne možeš, onda sjedeći.’, ne pojasnivši način sjedenja. Ako neko upita da li postoji dokaz da klanja na način terebbu’ (tursko sjedenje), kažemo da ima. A’iša, radijallahu ’anha, je rekla: ’Vidjela sam Allahovog Poslanika kako klanja kao muterebbi’.’ (tj. na način terebbu’, bilježi en-Nesa’i sa sahih senedom), i zato što je terebbu’, uglavnom, bolji za smirenost i lakši od iftiraša (sjedenja kao na tešehhudu). Poznato je da stojanje duže traje od zikra (između dvije sedžde): ’Rabbigfirli ve-ﷺ‬-hamni…’, i zato je terebbu’ preči. Druga korist terebbu’a je to što se na taj način razdvaja između sjedenja koje je umjesto stajanja, i stvarnog sjedenja (za vrijeme tešehhuda), pa ako bismo rekli da i umjesto stajanja sjedi kao na tešehhudu, ne bi bilo razlike između tog sjedenja koje je zamjena i stvarnog sjedenja koje je dio namaza. Neki (učenjaci) kažu da će umjesto ruku’a sjesti kao na tešehhudu, ali ispravno je da će sjesti na način terebbu’, jer onaj koji čini ruku’ stoji, prave su mu noge i samo je povio leđa. Zato kažemo da će onaj ko (umjesto stajanja) sjedi na način terebbu’ ostati u tom položaju kada hoće učiniti ruku’, i ovo je ispravan stav po ovom pitanju. Eš-Šerhul-mumti’, 4/328. (op. rev.)

[433] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „(Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem) nije pojasnio na koji bok treba leći, pa kažemo da može da bira na desni ili lijevi. Bolje je da uradi ono što mu je lakše, pa ako mu je lakše na lijevi bok, onda je to bolje, a ako mu je lakše na desni bok, onda mu je to bolje. Mnogi bolesnici, pogotovo oni koji pate od upale porebrice (s jedne ili druge strane boka), lakše leže na jedan od bokova, pa će raditi ono što mu je lakše, jer je ovo situacija olakšavanja i ovo je olakšica. Ako na oba boka podjednako može da klanja, onda mu je bolje na desni bok, zbog hadisa koji govori o tome, ali je hadis da’if. Međutim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je davao prednost desnoj strani u oblačenju nanula, češljanju, čistoći i svim stvarima. (bilježi Buhari)“ eš-Šerhul-mumti’, 4/329. (op. rev.)

[434] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako klanja na leđima, njegove noge će biti prema Kibli, a gdje će biti njegova glava? Ona će biti nasuprot Kible, pa ako je Kibla zapadno, glava će mu biti prema istoku, a ako je istočno, glava će mu biti prema zapadu. (Učenjaci) kažu (obrazlažući ovakav položaj) da je to zato što je na taj način najsličniji stojećem položaju, jer ako bi iz tog položaja čovjek ustao Kibla bi bila ispred njega. Zato kada leži na leđima noge će mu biti prema Kibli.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/329-330. (op. rev.)

[435] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako ne može učiniti sedždu potpuno i klanja sjedeći, za sedždu će se spustiti niže nego za ruku’. Ako ne može da učini pravi ruku’ a može sedždu, onda će išaretiti (saginjući se) za ruku’, a potpuno učiniti sedždu, zbog riječi Uzvišenog Allaha: Bojte se Allaha koliko možete. (et-Tegabun, 16.) Ako ne može da učini sedždu, išaretit će, kao kada bi bolest bila u oku i doktor mu rekao da ne čini sedždu, ili kada bi bila u glavi i izazivala veliki bol kada učini sedždu. ﷻ‬ tom slučaju kažemo da će išaretiti za sedždu, s tim da se za sedždu spusti više nego za ruku’, kako bi se razlikovala sedžda od ruku’a, i zato što onaj ko je zdrav više se spušta kada čini sedždu nego kada čini ruku’. Ako čovjek leži na bok, išaretit će za ruku’ i sedždu, ali kako? Da li spuštanjem glave prema zemlju, pa da izgleda kao da se okreće, ili prema prsima? Odgovor je: spustiće glavu prema prsima, jer ako bi spustio prema zemlji, to bi bila jedna vrsta okretanja od Kible, dok ako je spusti prema prsima, glava i dalje biva u pravcu Kible. Tako, u položaju ležanja, sagnuće glavu prema prsima, za ruku’ malo, za sedždu malo više.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/330-331. (op. rev.)

[436] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako ne može da išareti glavom, imamo tri opcije: 1. išaretit će očima; 2. sa njega spada obaveza tjelesnih radnji namaza; 3. s njega spada obaveza i tjelesnog i verbalnog obavljanja namaza, tj. ne mora uopšte da klanja. Ovaj stav je izabrao šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah. Međutim, najjače mišljenje od ova tri je da sa njega spada obaveza samo tjelesnih radnji namaza, jer samo njih ne može da obavlja, dok obaveza govora ne spada sa njega jer još uvijek može da govori, a Allah Uzvišeni je rekao: I bojte se Allaha koliko možete. Zato mu kažemo: ’Donesi tekbir i uči, zatim zanijeti ruku, donesi tekbir i uči zikrove ruku’a, zatim zanijeti uspravljanje sa ruku’a i reci: Semi’allahu limen hamideh, rabbena ve lekel-hamd, zatim zanijeti sedždu, donesi tekbir i uči zikrove za sedždu. Ovo iziskuje šerijatsko pravilo: I bojte se Allaha koliko možete. Ako ne može ni da se kreće ni da govori, šta da radi? Sa njega spada obaveza tjelesnih radnji i govora, a ostaje nijjet. Takav će zanijetiti da je u namazu, zatim da uči (zikrove i Kur’an), zatim ruku’, sedždu, stojanje, sjedenje. Ovo je ispravan stav, jer je namaz sastavljen od riječi, djela i nijjeta, pa kada spadne obaveza riječi i djela zbog nemogućnosti, ostaje nijjet. Ako kažemo bolesniu da ne mora da klanja, to može uzrokovati da zaboravi na Allaha, jer kada prođe dan i noć bez namaza može zaboraviti na Allaha Uzvišenog. Zato ako mu damo do znanja da mora da klanja makar i nijjetom to mu je bolje nego da kažemo da za njega nije obavezan namaz. ﷻ‬ ovoj mes’eli je (hanbelijski) mezheb ispravniji od govora šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, jer hanbelije kažu: ’Ne spada obaveza namaza dokle god ima razum.’ Zato, dokle god je razum prisutan obavezno mu je od namaza ono što može.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/331-333. (op. rev.)

[437] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Napomena: neki ljudi kaži da ako čovjek ne može da išareti glavom, onda će išaretiti prstom, tako što će ispraviti prst kada treba da je na stojanju, spustiti ga malo za ruku’, i potpuno ga skupiti za sedždu. Argument im je to što ako čovjek ne može da obavlja namaz cijelim tijelom, obavezan je jednim dijelom, a prst je dio čovjeka, pa ako ne može njegovo cijelo tijelo, neka klanja njegov prst, prije svega kažiprst, jer se njime pokazuje (na tešehhudu) tokom spominjanja Allaha i upućivanja dove. Ako bi pokazao srednjim prstom, analogno njihovom pravilu namaz bi mu bio neispravan, jer kažiprst je zadužen da klanja. Ovaj govor nema nikakve osnove u šerijatu, i sa tim nije došao Sunnet i niko od učenjaka ga nije rekao. Međutim, iako to niko od učenjaka nije rekao, koliko mi je poznato, kod širih masa je rašireno ovo mišljenje, i zato je obaveza studentima islamskog znanja da pojasne običnim ljudima da ovo nema ni kakve osnove. Oko išareta okom su se razišli učenjaci, a već smo spomenuli da je ispravno da neće išaretiti okom, pa kako tek prstom o kojem nije došao ni slab ni vjerodostojan hadis, i kada to nije rekao niko od učenjaka, koliko nam je poznato.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/333. (op. rev.)

[438] Bilježi Buharija, br. 1117.

[439] Bilježi Buharija, br. 1115.

[440] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Neki učenjaci kažu da je za doktora uslov samo da je pouzdan, a ne i da je musliman, pa kažu ako je pouzdan radi se po onome što on kaže iako nije musliman. To dokazuju postupkom Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je za vodiča na putu Hidžre uzeo kafira koji je pouzdan, jer mu je vjerovao, i to je mušrik iz plemena Benu-d-Dil po imenu Abdullah ibn Urajkit. Iznajmio ga je da ga vodi od Mekke do Medine iako je situacija bila veoma opasna za oslanjanje na kafira, zato što su Kurejšije ucijenili glavu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i Ebu Bekra, i ponudili dvesta deva onome ko ih dovede. Međutim, kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio da je ovaj mušrik pouzdan čovjek iako je kafir, povjerio mu ulogu vodiča. Na osnovu ovoga neki učenjaci koji smatraju da je cilj pouzdanost kažu da se prihvata govor doktora nevjernika ako je pouzdan. Mi znamo da među nevjernicima ima doktora koji više paze na svoju struku nego neki muslimani, i to ne da bi se približili Allahu i stekli sevap, već da bi sačuvali svoju reputaciju i čast. Zato kada kaže doktor nemusliman koji je pouzdan i stručan da će ti naštetiti da klanjaš stojeći i da moraš klanjati ležeći, trebaš po tome raditi. Isto važi i kada ti pouzdan ljekar kaže da ti šteti post, ili da odlaže tvoje ozdravljenje. Ovo je jače mišljenje, zbog jačine dokaza i obrazloženja.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/342. (op. rev.)

[441] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Dozvoljeno je bolensiku da spoji između namaza ukoliko će zbog nespajanja imati poteškoću, umor i iscrpljenost, o bilo kojoj bolesti da se radi, poput glavobolje, bola u leđima, bola u stomaku, u koži, ili nešto drugo. Dokaz toga je: 1. općenitost Allahovih riječi: Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža… (el-Bekara, 185.), i: I nije vam u vjeri teškoću učinio… (el-Hadždž, 78.) 2. Hadis Ibn Abbasa, radijallahu ’anhuma, koji kaže: ’Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je u Medini spojio podne sa ikindijom, i akšam sa jacijom, a nije bilo straha, niti kiše.’ (bilježi Buhari) Učenjaci kažu: ’Pošto nije bilo straha i kiše, a nije bio ni na putu jer je bio u Medini, ostaje samo bolest.’ Možda ima i neko drugo opravdanje mimo bolesti. Ibn Abbas je upitan zašto je Poslanik to uradio, pa je odgovorio: ’Htio je da ummet ne dovede u tešku situaciju.’, tj. da zbog nespajanja namaza ne dođu u tešku situaciju. Odavde uzimamo pravilo da ako čovjeka zadešava poteškoća ukoliko ne spoji (navedene) namaze, dozvoljeno mu je da spoji.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/390. (op. rev.)

[442] Bilježi Buharija, br. 2996.

[443] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ispravno je da put nije definisan rastojanjem, jer za to određivanje, kako kaže autor el-Mugnija: ’… potreban je teukif, a oni koji su put odredili rastojanjem nemaju dokaza. Govori ashaba o tome su različiti i međusobno suprotstavljeni, i u njima nema dokaza pored toga što su se razišli. Zatim, određivanje rastojanja za put je suprotno sunnetu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i vanjskom značenju Kur’ana, jer se to vrata na teukif i to nije dozvoljeno pukim mišljenjem. Dokaz je sa onima koji kažu da namaz može kratiti svaki musafir osim da bude postignut konsenzus na suprotnom stavu od toga.’ (el-Mugni, 2/190.) Teukif znači da se to vraća na šerijatski tekst. Allah Uzvišeni zna da muslimani putuju i danju i noću i nijednim harfom (u šerijatu) nije spomenuto određivanje rastojanja za put, niti je iko od ashaba tražio da se odredi to rastojanje, iako su za sažete stvari tražili detaljno pojašnjenje od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem Pošto nisu pitali o ovome, to znači da im je to bilo jasno i da je to jezičko značenje koje se vraća na jezik. Ako je tako, onda pogledajmo da li u arapskom jeziku postoji definicija za put? ﷻ‬ djelu Mekajisul-luga od Ibn Farisa stoji: ’Ono što ukazuje na rastanak mjesta stanovanja.’ Ako nije preneseno od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, određivanje razdaljine za put, niti je u jeziku određena ta razdaljina, onda se vraćamo na običaj. ﷻ‬ Muslimovoj Sahihu je vjerodostojno preneseno od Enesa ibn Malika, radijallahu ‘anhu, da je rekao: ’Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je klanjao dva rekata nakon što bi se udaljio od grada tri milje, ili tri ferseha.’ Poznato je da je tri ferseha u odnosu na šesnaest ferseha veoma malo. Zato je ispravno da se ne ograničava razdaljina, već se u tome vraća na običaj. Međutim, šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: ’Kratak boravak na velikoj razdaljini se smatra putom, i dug boravak na maloj razdaljini se smatra putem.’ Tako u ovoj mes’eli imamo četiri situacije: 1. Dug boravak na dugoj razdaljini. Ovo je put bez sumnje, kao kada bi otišao avionom za Mekku i tamo ostao deset dana. 2. Kratak boravak na kratkoj razdaljini. Ovo nije put, i ovo je kao kada bi otišao iz Unejze u Burejdu ujutru i istog dana se vratio, ili kada bi otišao u Ress ili nešto dalje od toga, ali što se ne smatra velikom razdaljinom. 3. Dug boravak na kratkoj razdaljini, u smislu da ode u mjesto koje je blizu a koje se ne pripisuje njegovom mjestu boravka, i tamo ostane dva-tri dana. Ovo se smatra putem. Ako bi čovjek otišao iz Unejze u Burejdu, na primjer, da tamo boravi dva-tri dana i tome slično, on je musafir. 4. Kratak boravak na dugoj razdaljini, kao onaj ko ode iz Kassima u Džiddu i vrati se istog dana. Ovo se smatra putem, jer se ljudi spremaju za njega i sebe smatraju putnicima.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/353. (op. rev.)

[444] Bilježi Muslim, br. 686.

[445] Tj. vitar namaz može klanjati odmah nakon jacije, bez obzira što ju je klanjao u akšamsko vrijeme. (op. prev.)

[446] Bilježi Buharija, br. 1090., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 685.

[447] Kada je Omer, radijallahu ‘anhu, u Mekki predao selam nakon dva rekata, rekao je prisutnima: „O Mekkelije, upotpunite svoj namaz, jer mi smo putnici.“ Bilježi Ibn Ebi Šejbe u Musannefu sa sahih senedom. (op. rev.)

[448] Hafs ibn ’Asim kaže: „Bio sam sa Abdullahom ibn Omerom na putu ka Mekki, pa nam je predvodio podne namaz dva rekata. Zatim smo otišli sa njim do mjesta gdje je odsjeo, i sjedosmo. On se osvrnu ka mjestu gdje je klanjao i vide ljude kako stoje, pa reče: ’Šta rade ovi?’ Rekoh: ’Klanjaju sunnete.’ On reče: ’Da sam htio da klanjam sunnet najprije bih upotpunio cijeli farz. O bratiću, bio sam uz Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na putu, i on nije klanjao više od dva rekata (četvororekatnih obaveznih namaza) sve dok ga nije Allah uzeo k Sebi. I bio sam uz Ebu Bekra, pa nije klanjao više od dva rekata sve dok ga nije Allah uzeo k Sebi. I bio sam uz Omera, pa nije klanjao više od dva rekata sve dok ga Allah nije uzeo k Sebi. Uzvišeni Allah je rekao: Vi, doista, u Allahovom Poslaniku imate divan uzor. (el-Ahzab, 21.)“ (op. rev.)

[449] Tj. namazi koji nemaju određenog razloga i povoda. (op. prev.)

[450] Zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao nafile na jahalici na putovanju kao i vitar, s tim da nije klanjao na njoj farzove (bilježi Buhari), i zato što je rekao: „Onaj ko klanja sjedeći ima pola nagrade onoga ko klanja stojeći.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[451] Ummu Hani’, radijallahu ’anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na danu oslobođenja Mekke kod nje kući klanjao osam rekata duha namaza. Bilježi Buhari u poglavlju koje je naslovio: „Poglavlje o onome ko je klanjao nafile na putu mimo nafila prije i poslije (farz) namaza“. (op. rev.)

[452] Džabir ibn Abdullah, radijallahu ‘anhu, kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je na Tebuku odsjeo dvadeset dana krateći namaz.“ Bilježi Ebu Davud sa sahih senedom. Vidjeti: Sunenu Ebi Davud, tahkik: Šu’ajb Arnaut. Ibn Abbas prenosi: „Allahov Poslanik, s.a.w.s, je odsjeo devetnaest dana u Mekki krateći namaz.“ Bilježi Buhari. Kaže Ibn Tejmijje: „Odsjeo je u Mekki za vrijeme njenog oslobođenja devetnaest dana krateći namaz, i odsjeo je na Tebuku dvadeset dana krateći namaz, a poznato je u običaju da ono što će uraditi u Mekki i na Tebuku iziskuje više od tri ili četiri dana. Zato se ne može reći: ’On je mislio da će danas ili sutra otputovati.’ Naprotiv, oslobodio je Mekku, a njeni stanovnici su bili nevjernici, i oko nje su bili nevjernici koji su njegovi ratni neprijatelji, i Mekka je najbitniji grad koji je oslobodio, i nakon njenog oslobođenja su se pokorili neprijatelji i primili islam Arapi. Zatim je poslao izvidnice na razne strane i čekao da dođu (sa vijestima), a ovakve stvari, poznato je, ne završavaju se za tri ili četiri dana, pa s toga znamo da je on odsjeo (u tom mjestu krateći namaz) zbog stvari za koje je znao da se neće završiti za četiri dana. Isto važi i za Tebuk.“ Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 24/137. (op. rev.)

[453] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ovo je jedna od tema razilaženja oko koje ima više od dvadeset mišljenja učenjaka. Uzrok toga je nepostojanje kategoričkog dokaza koji će preseći razilaženje. (…) Kada se vratimo onome što iziskuje vanjsko značenje Kur’ana i Sunneta, nalazimo da je stav koji je odabrao šejhul-islam Ibn Tejmijje ispravan stav, a to je da je musafir musafir bilo da namjerava tu boraviti četiri dana ili više ili manje. To je zbog općenitosti dokaza, koji ukazuju da se musafir može koristiti olakšicama, i nije ograničen period. Allah nije ograničio u Svojoj knjizi period puta nakon kojeg se prekidaju propisi vezani za putnika, a to nije ograničeno ni u Sunnetu. ﷻ‬ Kur’anu Uzvišeni kaže: Pa kada putujete po zemlji nije vam grijeh da kratite namaz… (en-Nisa’, 101.), a riječi ’kada putujete po zemlji’ su općenite i obuhvataju svakog putnika. Poznato je da putovanje po zemlji nekada iziskuje dug period, shodno potrebi. Uzvišeni kaže: On zna da će među vama biti bolesnih, i onih koji će po svijetu putovati i Allahove blagodati tražiti… (el-Muzzemmil, 20.) Da li će onima koji putuju radi trgovine biti dovoljna četiri dana boravka u nekom mjestu ili manje? Možda hoće možda neće. Trgovcu može nekada biti dovoljan jedan dan, a nekada četiri, pet ili deset. Nekada će tražiti robu pa je neće moći nabaviti za četiri dana, jer je sakuplja sa raznih strana. Zatim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odsjedao različite vremenske periode u određenim mjestima krateći namaze. Tako je odsjeo na Tebuku dvadeset dana krateći namaz, i u Mekki devetnaest dana u godini oslobođenja, krateći namaz. Enes, radijallahu ‘anhu, je upitan: ’Koliko se ostali u Mekki?’, tj. na oprosnom hadždžu, pa je rekao: ’Ostali smo deset dana.’ (…) Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je stigao u Mekku četvrtog zul-hidždžeta neplanirano i niko u to ne sumnja, pa da li ima neki dokaz koji ukazuje da on ne bi kratio namaz da je stigao trećeg zul-hidždžeta? Ne stižu svi hadžije četvrtog zul-hidždžeta, već neke hadžije u Mekku dolaze u zul-hidždžetu, neki u zul-ka’detu, neki u ševvalu, jer mjeseci hadždža počinju od ševvala, i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije rekao muslimanima: ’Ko dođe u Mekku prije četvrtog zul-hidždžeta neka ne krati namaz.’, a da je Allahov zakon odredio da ko dođe prije četvrtog zul-hidždžeta u Mekku mora upotpunjavati namaz, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi to morao objasniti, zbog postojanja potrebe za pojašnjenjem toga. Međutim, pošto nije to pojasnio i nije rekao ljudima da onaj ko dođe prije četvrtog zul-hidždžeta mora upotpunjavati namaz, onda znamo da nisu obavezni to raditi. (…) Zatim kako da kažemo: onaj ko namjerava ostati devedeset šest sati (četiri dana) može kratiti namaz, a onaj ko zanijeti ostati devedeset šest sati i deset minuta ne može kratiti jer je prvi musafir a drugi nije? Gdje je ovo određivanje u Kur’anu i Sunnetu? Namaz je, kao što znamo, najbitniji rukn islama nakon šehadeta, pa kako da kažemo Ummetu da onaj ko namjerava ostati devedeset šest sati i deset minuta ima neispravan namaz ako ga skrati? Da je stvarno tako, nemoguće bi bilo da to Poslanik ostavi bez pojašnjenja, a ostavljanje pojašnjenja po pitanju nečega za čim postoji potreba da bude pojašnjeno smatra se samo po sebi pojašnjenjem, jer da je ono što rade suprotno onome što je obavezno on bi to pojasnio. Zato kažemo da je ispravan stav po ovom pitanju onaj kojeg je zauzeo šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, a to je da je musafir musafir sve dok ne namjerava dvije stvari: 1. stalni boravak u tom mjestu; 2. nastanjivanje u tom mjestu. Razlika između prvog i drugog je u tome što je ovaj drugi namjerava to mjesto uzeti za svoju novu domovinu, dok je stalni boravak da dođe u određeno mjesto i vidi da je tu napredak, ili da su tu jake studije, pa zanijeti da ostane tu bez vremenskog ograničavanja ili ograničavanja nekim poslom (kojeg će samo da obavi i da se vrati). Njemu je nijjet da tu boravi jer mu se tu sviđa, bilo zbog mnoštva znanja, ili dobre trgovine ili zato što je državni službenik kojeg vlada upošljava, poput ambasadora. Osnova kod ovakvih ljudi je da nisu putnici, jer su zanijetili ostanak. Zato kažemo da za njih ne važe propisi putnika. Što se tiče onoga ko ograniči boravak dok obavi neki posao, ili vremenom koje će se (uskoro) završiti, takav je musafir i za njega važe propisi putnika. (…) ’I ne nije da tu boravi’ – ovo je nužan uslov, pa ako zanijeti stalni boravak, a ne boravak kojim čeka da se otkloni prepreka koja ga sprečava da se vrati, onda će upotpunjavati namaz.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/377-384. (op. rev.)

[454] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ako može da sjedne ali ne može da učini sedždu kažemo: ’Sjedi i išareti za sedždu.’, zbog Allahovih riječi: I bojte se Allaha koliko možete… Ovo je potrebno čovjeku u avionu, ako je put dug i nastupi vrijeme za namaz a u avionu nema posebno mjesto za namaz. ﷻ‬ tom slučaju će čovjek klanjati na svom mjestu stojeći bez pridržavanja kada avion ide stabilno i bez turbulencija. Ako ne može bez pridržavanja, onda će se držati za sjedište ispred sebe i sagnuti se za ruku’ koliko može. Pošto u avionima koje mi znamo ne može da učini sedždu, kažemo: ’Sjedi na stolicu i sagni se za sedždu.’“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/336. (op. rev.)

[455] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je rekao: „Ezan i ikamet su vadžib onima koji su u svom mjestu i koji su na putu, a dokaz je to što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao Maliku ibnul-Huvejrisu i njegovim drugovima: ’Kada nastupi namaz neka vam ezani jedan od vas.’, a oni su došli Poslaniku kao delegacija, i (nakon toga) otputovali su svojim porodicama, pa im je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio da ezani jedan od njih. Zatim, dokaz je i to što Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije ostavljao ezan i ikamet ni kada je u mjestu svog boravka ni kada je putnik, već je ezanio na svojim putovanjima i naređivao Bilalu, radijallahu ‘anhu, da ezani. Zato je ispravno mišljenje da je ezan obavezan i onima koji su u svom mjestu i onima koji su na putu.“ Vidjeti: Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala zadil-mustakni’, 2/19. (op. rev.)

[456] Džabir ibn Abdullah, radijallahu ‘anhuma, prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, spojio na Arefatu između podne i ikindije, i između akšama i jacije, učeći po jedan ezan i po dva ikameta. Bilježi Muslim. (op. rev.)

[457] Bilježi Buharija, br. 1107.

[458] Bilježi Buharija, br. 1112., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 704.

[459] Hadis je ispravan, a bilježi ga Ebu Davud, br. 1220., i ovo je njegova verzija, i Tirmizi, br. 553.

[460] Bilježi Buharija. (op. rev.)

[461] Bilježi Buharija, br. 400., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 540.

[462] Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Ibn Abbas, radijallahu ’anhuma, kaže: ’Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je u Medini spojio podne sa ikindijom, i akšam sa jacijom, a nije bilo straha, niti kiše.’ (bilježi Buhari) Učenjaci kažu: ’Pošto nije bilo straha i kiše, a nije bio ni na putu jer je bio u Medini, ostaje samo bolest.’ Možda ima i neko drugo opravdanje mimo bolesti. Ibn Abbas je upitan zašto je Poslanik to uradio, pa je odgovorio: ’Htio je da ummet ne dovede u tešku situaciju.’, tj. da zbog nespajanja namaza ne dođu u tešku situaciju. Odavde uzimamo pravilo da ako čovjeka zadešava poteškoća ukoliko ne spoji (navedene) namaze, dozvoljeno mu je da spoji.“ Eš-Šerhul-mumti’, 4/390. (op. rev.)

[463] Ka’b ibn Malik prenosi: „Rijetko je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dolazio s puta u drugom vremenu mimo jutra, i kada bi došao otišao bi u džamiju i tamo klanjao dva rekata prije nego sjedne.“ Bilježi Buhari. (op. rev.)

[464] Bilježi Buhari i Ibn Huzejme, br. 1350. (op. rev.)

[465] Bilježi Buhari i Ibn Huzejme, br. 980. (op. rev.)

[466] Bilježi Muslim i Ibn Huzejme, br. 1352. (op. rev.)

[467] Bilježi Ibn Huzejme, br. 1353. (op. rev.)

[468] Bilježi Ibn Huzejme, br. 1343. (op. rev.)

[469] Bilježe Buhari i Ibn Huzejme, br. 980. (op. rev.)

[470] Bilježi Buhari. (op. rev.)

[471] Bilježi Muslim, br. 687.

[472] Bilježi Muslim, br. 854.

[473] ﷻ‬ šta ne spadaju nomadi koji nisu stalni stanovnici jednog mjesta već putuju u potrazi za biljkama koje pase njihova stoka i premeštaju svoje šatore u mjesta u koja odsjednu. El-Merdavi kaže: „Zato što Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije naredio beduinima koji su bili oko Medine da uspostave džumu.“ El-Insaf, 2/365. Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: „Da bude izgrađeno mjesto življenja bilo kojom vrstom građe, što obuhvata ono što je izgrađeno od kamena, cementa, drveta, ilovače i drugih materijala. (…) I to mjesto koje je izgrađeno treba da ima jedno ime, kao Mekka, Medina, Rijad, Unejza, Burejda. Bitno je da ima jedno ime makar bilo veliko i makar se podijelilo na kvartove. (…) Ispravno je da dokle god to mjesto obuhvata jedno ime – to se smatra jednim mjestom i ako bismo pretpostavili da se raširi toliko da između njegovih krajeva imaju milje i fersehi, to je jedno mjesto i u njemu je obavezna džuma, onome ko je na njagovom krajnjem istočnom dijelu ili na zapadnom, sjevernom i južnom, jer je to jedno mjesto.“ Eš-Šerhul-mumti’, 5/15. (op. rev.)

[474] Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Džuma je obavezna svakom muslimanu u džematu osim robu, ženi, dječaku koji nije ušao u pubertet i bolesniku.“ Bilježi Ebu Davud, a kao sahih ga ocjenjuju en-Nevevi, el-Hakim i ez-Zehebi. Vidjeti: Sahihu Ebi Davud, 4/232. (op. rev.)

[475] Zbog općenitosti ajeta: O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i požurite ka spominjanju Allaha… (El-Džumu’a, 9.) (op. rev.)

[476] Hadis je ispravan, a bilježi ga Ebu Davud, br. 1052., i ovo je njegova verzija, i Tirmizi, br. 500.

[477] Od Džabira, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je klanjao džumu, a zatim bismo se vraćali svojim devama i pustimo ih da se odmore dok Sunce prelazi zenit.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[478] Na osnovu općenitosti hadisa: „Ako ih ima trojica, neka im imami jedan od njih.“ (bilježi Muslim), i: „Ukoliko u nekom mjestu žive trojica i ne uspostavljaju (džematski) namaz, šejtan će ovladati njima. Držite se džemata, jer vuk jede izdvojenu (udaljenu) ovcu.“ Bilježe Ebu Davud, Ahmed i en-Nesai sa hasen senedom. Ovaj stav je jedno od mišljenja imama Ahmeda, i njega je odarao Ibn Tejmijje. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Stav kojeg je zauzeo Ibn Tejmijje je ispravniji, jer mora imati džemat koji će slušati hutbu, a najmanji džemat je dvojica, dok je hatib treći.“ Eš-Šerhul-mumti’, 5/41. (op. rev.)

[479] Jedan od dokaza obaveznosti držanja hutbe prije samog džuma namaza jeste i to što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na tome ustrajavao do kraja života i nikada nije održana džuma bez hutbe do kraja njegovog života. Na tome su ustrajavali i ashabi nakon njega. Vidjeti: eš-Šerhul-mumti’, 5/51. (op. rev.)

[480] Tj. u mjestu koje ispunjava uslove koji su prethodno navedeni. (op. rev.)

[481] Zato što je Alija, radijallahu ‘anhu, predvodio džumu dok je Osman, radijallahu ‘anhu, bio pod opsadom u svojoj kući, i niko mu to nije osporio, i Osman je to ocijenio ispravnim. Bilježi Buhari. (op. rev.)

[482] O traženju dozvole muslimanskog vladara ili onoga ko zastupa islamsku državu za organizovanje više džuma šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Nema sumnje da je ovo umjeren stav koji ljude dovodi u red, jer ako bismo rekli da može uspostaviti džumu ko god hoće iz bilo kog kvarta bez vraćanja na vladara ili njegovog zamjenika, među ljudima bi nastala anarhija i onda bi deset osoba, čak i maloljetnih, u kvartu uspostavljali džumu.“ Eš-Šerhul-mumti’, 5/26. (op. rev.)

[483] Bilježi Buharija, br. 881., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 850.

[484] Tj. ne koristeći prevozno sredstvo. (op. prev.)

[485] Hadis je ispravan, a bilježe ga Ebu Davud, br. 245., i ovo je njegova verzija, i Ibn Madže, br. 1078.

[486] Bilježi Buharija, br. 858., i Muslim, br. 846.

[487] Bilježi Muslim, br. 867.

[488] Bilježi Muslim, br. 867.

[489] Bilježi Muslim, br. 866. Bilježi također Muslim (br. 869.) u Sahihu od Ammara b. Jasira da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kazao: „Čovjekov duži namaz a kraća hutba su znaci njegova ispravnog razumijevanja. Zato duže klanjajte namaz, a kraće držite hutbu.“ Nevevi u komentaru Muslimova Sahiha (6/159.) kaže da ne postoji nikakva protivurječnost između ovog hadisa i hadisa Džbira b. Semure. Ammarov hadis ima za cilj samo da ukaže na to da namaz treba biti duži od hutbe, a ne da on treba biti i dug do te mjere da se oteža klanjačina. Džabirov hadis ukazuje na to da i jedno i drugo trebaju biti umjereni. (op. prev.)

[490] Amra bint Abdurrahman prenosi od svoje sestre da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, održao hutbu učeći suru Kaf. Bilježi Muslim (op. rev.)

[491] Od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ako svom drugu kažeš: ’Ćuti.’, dok imam drži hutbu, bespotrebno si govorio.“ Muttefekun ’alejh. (op. rev.)

[492] Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude govori dok imam drži hutbu na danu džume, on je poput magarca koji nosi knjige. A onaj ko mu kaže: ’Ćuti.’, takav nema džume.“ Bilježe ga Ahmed, Ibn Ebi Šejbe i et-Taberani i drugi, a Ibn Hadžer kaže za njegov sened: „Nije loš.“ Neki muhaddisi ga ocjenjuju slabim zbog jednog slabog ravije u senedu po imenu Mudžalid, ali u prilog ovom hadisu ide predaja sa sahih senedom od Alkamea ibn Abdullaha koji kaže: „Sjeo sam blizu Ibn Omera u džamiji, pa je došao jedan od mojih drugova i počeo mi se obraćati dok imam drži hutbu, pa smo rekli to i to. Kada je previše počeo pričati rekao sam mu: ’Ćuti.’ Kada smo završili namaz spomenuo sam to Ibn Omeru, a on mi je rekao: ’Što se tiče tebe, nemaš džume, a što se tiče tvog druga, on je magarac.’“ Vidjeti: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 2/525., tahkik: Ebu Muhammed Usame ibn Ibrahim ibn Muhammed. (op. rev.)

[493] Od Ebu Rufa’a se prenosi da je rekao: „Došao sam do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok je držao hutbu, pa sam rekao: ’O Allahov Poslaniče, ja sam stranac koji je došao da pita o svojoj vjeri, jer ne zna koja mu je vjera.’ Zatim mi je Allahov Poslanik prišao i ostavio svoju hutbu, pa kada je došao do mene donijeta mu je stolica za čije nogare sam mislio da su od gvožđa. Sjeo je na stolicu i počeo da me podučava onome što ga je Allah podučio, a zatim se vratio i završio hutbu.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[494] Jedan čovjek je prelazio preko vratova ljudi za vrijeme hutbe, pa mu je Poslanik kazao: „Sjedi, uznemirio si ljude.“ Bilježe ga Ebu Davud 3/467., Nesai 3/103., Ahmed 4/188., hadis je hasen sa svim senedima koji ga podupiru. (op. rev.)

[495] Prenosi se od Džabira radijallahu ‘anhu, da je kazao: „Dok je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, držao hutbu na dan džume, ušao je neki čovjek, pa ga je Poslanik upitao: ’Jesi li klanjao?', na šta je čovjek odgovorio da nije, pa mu je Poslanik kazao: 'Ustani i klanjaj dva kratka rekjata.'“ (Muttefekun ‘alejhi) Hadis je dokaz da je propisano klanjati dva rekjata kada čovjek uđe u džamiju za vrijeme dok imam drži hutbu, zbog toga što ga sama hutba ne sprečava da obavi ta dva rekjata. Ovo je stav imama Šafije, Ahmeda, Ishaka i Ibn Hazma (Pogledati: El-Muhalla 5/68, El-Medžmu’ 4/552, El-Mugni 3/192), te nekih pravnika muhaddisa. Stav Ebu Hanife, Malika i grupe islamskih pravnika, je da onaj ko uđe u džamiju za vrijeme hutbe, treba da sjedne i da ne treba klanjati dok imam drži hutbu (Pogledati: Šerhu fethi-l-kadir 1/421, El-Mudevveneh, 1/229, El-Medžmu’ 4/552). Oni to dokazuju predajom u kojoj se veli da je neki čovjek prelazio preko vratova ljudi za vrijeme hutbe, pa mu je Poslanik kazao: „Sjedi, uznemirio si ljude.“ (Bilježe Ebu Davud 3/467, Nesai 3/103, Ahmed 4/188, hadis je dobar, a uz to ima još verzija koje ga podupiru). Način na koji dokazuju svoj stav ovim hadisom je taj što Poslanik ovome čovjeku nije naredio da klanja tehijjetu-l-mesdžid, nego mu je naredio da sjedne, što je dokaz da ta dva rekjata nisu obavezna. (op. prev.)

[496] Ubejdullah ibn Ebi Rafi' prenosi da je Ebu Hurejre na prvom rekatu džume proučio suru el-Džumu'a, a na drugom rekatu suru el-Munafikun. Bilježi Muslim. (op. rev.)

[497] Ed-Dahhak ibn Kajs je poslao pismo en-Nu’manu ibn Beširu u kojem ga pita: „Šta je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, učio na džumi namazu osim sure el-Džumu’a?“, pa mu je odgovorio: „Hel etake (el-Gašije).“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[498] En-Nu’man ibn Bešir kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je na dva bajrama i na džumi namazu učio suru Sebbih isme rabbikel-ea’la (tj. suru el-Ea’la) i Hel etake hadisul-gašije (tj. suru el-Gašije).“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[499] Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Kada budete klanjali nakon džume klanjajte četiri rekata.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[500] Nafi' prenosi da je Abdullah ibn Omer nakon džume otišao kući i tamo klanjao dva rekata, a zatim je rekao: „Tako je radio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem“ Bilježi Muslim. Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Najviše rekata (sunneta nakon džume) je šest, jer se prenosi od Abdullaha ibn Omera sa senedom kojeg je el-’Iraki ocijenio vjerodostojnim da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao šest rekata nakon džume. Zato je Ibn Omer, kada je klanjao u Mekki, pomjerio se naprijed i klanjao dva rekata, a zatim je klanjao još četiri, a u Medini je klanjao dva rekata u svojoj kući i govorio: ’Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je tako radio.’ (bilježe Ebu Davud i et-Tirmizi sa sahih senedom) Što se tiče četiri rekata, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je to naredio rekavši: ’Kada neko od vas klanja nakon džume, neka klanja četiri.’ Tako je postao sunnet nakon džume dva, četiri ili šest rekata. Međutim, da li ovo znači da su ovo različite opcije u svim situacijama, ili svaka opcija važi za određenu situaciju? O tome ima više mišljenja: 1. Mišljenje da svaka opcija važi za određenu situaciju je zauzeo Ibn Tejmijje koji kaže: ’Kada klanjaš sunnet džume u džamiji klanjaj četiri rekata, a ako ga klanjaš kući klanjaj dva rekata.’ 2. Drugo mišljenje je da su to različite opcije koje čovjek može da bira u svim situacijama; 3. Treće mišljenje je da se ona uvijek klanja četiri rekata, jer kada se suprotstave Poslanikov govor i djelo, daje se prednost njegovom govoru. Preče je čovjeku, shodno onome što ja preferiram, da nekada klanja četiri, a nekada dva rekata. Što se tiče šest rekata, hadis kojeg prenosi Ibn Omer ukazuje da je to radio Allahov Poslanik, ali ono što stoji u Sahihu Buharije i Sahihu Muslima jeste da je klanjao dva rekata. ﷻ‬ prilog šest rekata može ići to što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao kući dva rekata, a naredio je da se onaj ko klanja džumu klanja četiri rekata nakon nje, što bi bilo šest rekata, četiri na osnovu njegovih riječi i dva na osnovu njegovog djela. O tome treba razmisliti.“ Eš-Šerhul-mumti’, 5/77. (op. rev.)

[501] Ebu Se'id el-Hudri, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko prouči suru el-Kehf petkom imaće svjetlost između dvije džume.“ Bilježe ga el-Bejheki, el-Hakim i drugi, a šejh el-Albani ga ocjenjuje kao sahih kada se uzmu u obzir svi senedi koji ga podupiru. ﷻ‬ drugoj verziji hadisa stoji: „Dobit će svjetlost koja se prostire između njega i el-bejtul-atik.“ Za detaljniju studiju vidjeti: Irva'ul-galil, 3/94. (op. rev.)

[502] Hadis o tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako postupao bilježe Buharija i Muslim. (op. rev.)

[503] Husajn prenosi: „Kada je ’Umare ibn Ru’ejbe vidio Bišra ibn Mervana na minberu kako je podigao ruke reče: ’Allah unakazio te ruke, vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da samo pokazuje rukom ovako.’, i pokaza svojim kažiprstom.“ Bilježi Muslim. (op. rev.)

[504]Tj. ukazujući da je taj period veoma kratak. (op. prev.) Hadis bilježi Buharija, br. 935., i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 852.

[505] Ata’ ibn Ebi Rebbah pripovijeda: „Abdullah ibnuz-Zubejr nas je predvodio na dan bajrama ujutru, a bio je petak, zatim smo se (nakon nekog vremena) vratili da klanjamo džumu ali nam nije izašao (da predvodi džumu), pa smo klanjali pojedinačno. Ibn Abbas je tada bio u Taifu, pa kada je došao spomenuli smo mu to, a on je rekao: ’Pogodio je sunnet.’“ Bilježi Ebu Davud. Kaže šejh el-Albani: „Hadis je sahih po uslovima Muslima.“ Zatim, Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „ﷻ‬ ovom danu su se poklopila dva blagdana (džuma i bajram), pa ko hoće da klanja samo bajram namaz, ne mora klanjati džumu, ali mi ćemo klanjati i džumu.“ Bilježi Ebu Davud sa sahih senedom. Vidjeti: Sahihu Ebi Davud, 4/238-241. (op. rev.)

[506] Šejh Abdulmuhsin el-Abbad u komentaru ovog hadisa kaže: „Ovo što je došlo od Ibnuz-Zubejra, radijallahu ‘anhu, ukazuje na to da oni nisu ostavili podne namaz, već su došli da klanjaju džumu, ali pošto on nije došao oni su klanjali pojedinačno, tj. klanjali su podne namaz jer je podne farz tog namaskog vremena.“ Vidjeti: Šerhu suneni Ebi Davud, 6/293. (op. rev.)